Ako se na bogatoj trpezi šezdesetih godina moglo naći išta, to su zasigurno obilate porcije „psihodelije na sto načina“, a koje su na svojevrstan način potpirile postmodernistički ples koji nas tek iščekuje u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća.

Hladni rat, militarizacija i imperijalizam dio su političke kulise koja je modificirajući dominantni društveni diskurs nudila jedan novi svjetonazor, ako ćemo se poigrati riječima, možemo reći i svjetski svjetonazor, koji kategoriju čijeg viđenja i doživljavanja svijeta ne promatra tek u kontekstu neke šire zajednice, nego ju ostvaruje na svjetskoj razini.

Pretijesan svijet

Drugim riječima, svijet je takoreći postao (još) manje mjesto nego prije i, karikirano postavljeno, ako sile „prvoga svijeta“ imaju problem (a imaju), imat će ga i cijeli svijet. Stoga, mogli ste biti imperijalisti ili kolonizirani – i jedni i drugi dio su istog pitanja, a vizure trupa naoružanih do zuba svakodnevni su prizor: ako ne uživo, onda svakako u redovnim izvještajima radijskih i televizijskih kuća. Dok sjećanja o masovnoj pogibelji pod atomskim bombama još ne jenjavaju i ostavljaju malo reći neugodan trag u nastojanjima znanstvenog napredovanja, istovremeno ispraćamo najprije Lajku u Sputniku 2, zatim Gagarina u Vostoku 1, a potom i Armstronga, Aldrina i Collinsa u Apollu 11 na svemirski put.

Možda svemir, tehnifikacija i znanstveni eksperimenti sami po sebi ne bi povukli za sobom štogod sporno da u njima dio generacije šezdesetih nije prepoznao ono što ih je posebno nažuljalo, a što je ideološki diskurs političkog režima, čiji su navodni scijentizam i pozitivizam shvaćali kao ništa doli ograničavajućom veridikcijom.

Pobuđeni interes o halucinogenim drogama, doduše, pripada već prethodnom desetljeću, međutim, šezdesetih i sedamdesetih godina upotreba psihodelika obilno pušta korijenje u svakodnevici. 

S obzirom na to da je cijeli svijet pretijesan za bijeg i pronalazak utočišta, jedan od izlaza stoga pronalaze i unutar njih samih. Odlučivši da svijet u kojem se poziva na rat i stvaranje imperije obojene materijalizmom pod tobožnjim vrijednostima časti, morala i tradicije koji se ujedinjuju u pretpostavljenoj ideji nacije nije njihov svijet, oblikuju vlastiti koji je izvana (barem što se Zapada tiče) obilježen borbama za prava diskriminiranih zajednica (što temeljem spola, rase, seksualnosti), a iznutra – psihodeličnim putovanjima distorziranom sviješću.

Pobuđeni interes o halucinogenim drogama, doduše, pripada već prethodnom desetljeću, međutim, šezdesetih i sedamdesetih godina upotreba psihodelika obilno pušta korijenje u svakodnevici i (popularnoj) kulturi. Književnici su, recimo, među širokim izborom, izgleda, nekako najradije prijateljevali s meskalinom, odnosno pejotlom. Nekima je bio cilj tek zadovoljiti znatiželju, nekima uživati, a trećima pak istražiti i pronaći nove načine shvaćanja svijeta.

Razloga je moglo biti i još, a o kojima možemo samo nagađati, ipak, ono što nam ostaje za njima jesu njihova djela koja svjedoče vremenu začetka revolucije svijesti i polaganja podija postmodernističkom (tj. poststrukturalističkom) propitivanju mehanizma stvaranja značenja (iz stanovišta semantike, a dotad poiman kao proces predočen shemom jezičnog razlomka „označeno – označitelj“, sada se relativizira) i „raskrinkavanju“ dominantnog diskursa kao tek jednog u nizu diskursa (upravo zbog čega gubi i na kredibilitetu – činjenice da je tek diskurs).

U kontekstu svega rečenog, a i nešto šire od toga, iznjedrio je i Carlos Castaneda, koji je trag u književnoj sceni ostavio, ako ne već visokom umjetničkom vrijednosti njegovih djela, tada sigurno popratnim polemikama zasnovanim na duboko podijeljenim mišljenjima o statusu njegova stvaralaštva. Castaneda se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina obrazovao kao antropolog na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu i niz je svojih knjiga vezao za ono što je naveo kao vlastito antropološko istraživanje tijekom studentskih dana. U jeku vremena koje je alternative duhovnog razvoja potražilo u istočnim religijama, raznovrsnim oblicima spiritualizma, šamanizmu i svemu što sličnim obilježjima potpada pod zajednički nazivnik i Castaneda svoje interese okreće u tom smjeru, odlazeći (navodno) tako u Sonoru u Meksiku na naukovanje pod mentorstvom vrača don Juana Matusa, Yaqui Indijanca.

Činjenica da se Castanedi zamjera kako je sve zapisano izmislio pitanje je za možda kakve druge, neknjiževne rasprave, pa se njime ni ne treba (osobno smatram) pretjerano opterećivati, pogotovo vodimo li se postmodernističkom mišlju o tekstu kao diskursu (ili dijelu, obliku diskursa) i čistim pragmatizmom koji proizlazi iz toga što se nalazimo na mjestu iz kojeg na pitanje o istinitosti ne možemo dobiti odgovor. Jedino s čim raspolažemo jesu njegova djela koja je ostavio za sobom i statistička očitovanja o velikom interesu tadašnje publike za temu koju je obradio.

Zaigrane manire

Ono što Castanedine priče čini toliko prijemčivima jest, najprije, sistem stvoren na temelju odnosa pripovjedača i (novog) svijeta koji ga okružuje. Pripovjedač, Carlos (dajmo mu ipak ime bez obzira na to što ga nećemo povezivati s autorom), referira se na prošle događaje, one s početkom u ljetu 1960. godine kada je bio student antropologije u Los Angelesu (prva knjiga „Učenje don Juana: znanje Yaqui Indijanaca“ izdana je 1968.) Već sam naslov sugerira promjenu gnoseološke pozicije subjekta (tijekom čitanja problematika se širi i na ontološku oblast), u njegovom izvornom obliku na engleskom jeziku ponešto očitiju s obzirom na to da se odnosi na način na koji Yaqui Indijanci stječu znanje („way of knowing“). Drugim riječima, zapadnjački epistemološki sustav i njegovi načini koje za spoznavanje pojavne stvarnosti nudi pomalo gube na svojoj vjerodostojnosti („zapadnjački“ u pretežitom smislu znanstvenog načina, koji stoji u opreci sa šamanizmom, u ovom slučaju).

Ipak, ono što je Carlosa nagnalo da započne naukovanje u don Juana nije bila znatiželja o znanju i kulturi Yaquija temeljena na uključivosti i Carlosovom poštovanju onoga što je drugačije, već pomama da proširi svoje znanje u „znanstvenom“ stilu: gladan faktografije i sistematiziranja. Kako se ispostavilo, taj način spoznavanja nije onaj koji don Juan vodi kao istinsko spoznavanje, a s obzirom na daljnji tijek i ishod Carlosovog naukovanja (kojemu je ostao predan i u ostalih 11 knjiga), daje se implicitan komentar o (ne)adekvatnosti Carlosovih dotadašnjih nazora.

Možda se ne treba opterećivati nepotrebnim pitanjima istina – neistina, kako bi rekao don Juan, već je na vama da otvorite knjigu (bilo koju u nizu, što kasniju, to „pomaknutiju“) i uživate što u životnosti svijeta prašnjave sonorske svakodnevice.

Ono što nam Carlos isprva nudi dvije su vrste stvarnosti: ona uobičajena ili obična stvarnost („ordinary reality“), s kojom je svatko od nas upoznat te, s druge strane, ona ne-uobičajena ili ne-obična stvarnost („non-ordinary reality“), koja je inducirana, u njegovom slučaju, trima halucinogenim sredstvima (meskalinom, gljivama iz roda Psilocybe i Daturom inoxiom). Cilj je postupnim upoznavanjem „ne-uobičajene stvarnosti“ i načina njenih djelovanja aktivno tražiti odgovore na pitanja koja nas zanimaju. Pri „postavljanju pitanja“ ogleda se i najdublja diskrepancija između dviju stvarnosti: naime, kada spoznajemo svijet u „uobičajenoj stvarnosti“ koristimo se vlastitim tijelom kao instrumentom (naši doživljaji prostora i vremena ovise o našoj mogućnosti kretanja i načinima opstojanja u istim), međutim, „ne-uobičajena stvarnost“ djeluje tako da lišava mogućnosti trezvene komunikacije s tijelom i ostavlja vas tek u domeni misaonog, a misaono je moguće translatirati u bilo koju drugu formu i iz iste dobivati odgovore na pitanja (Carlos je, primjerice, zauzeo oblik vrane za potrebe kretanja „ne-uobičajenim“, a kasnije i uobičajenim prostorom).

Ključ čitanja nalazi se i u tome što, iako Carlos razdjeljuje stvarnost na dva dijela, oba su dijela dio jedinstvene stvarnosti i među njima isprva čini razliku tek iz praktičkih razloga. Tijekom njegova naukovanja granica postepeno blijedi i svojstva dviju naizgled odvojenih oblasti počinju se isprepletati čak i bez „formalnog okidača“ u vidu uzimanja halucinogenih sredstava, a što se najavljuje već pri kraju prve knjige.

Upravo zbog rečenog, možda se ne treba opterećivati nepotrebnim pitanjima istina – neistina, kako bi rekao don Juan, već je na vama da otvorite knjigu (bilo koju u nizu, što kasniju, to „pomaknutiju“) i uživate što u životnosti svijeta prašnjave sonorske svakodnevice, što u opisima magičnih rituala i psihodeličnih putovanja prepunim (barem onako kako se meni pričinjaju) dalijevskih slika u pomalo hijeronimovskoj ili sajselovskoj zaigranoj maniri.