Bruno Juričić magistrirao je arhitekturu na Sveučilištu u Beču, a trenutno pohađa doktorski studij arhitekture na UCLA-u. Njegovo istraživanje naslovljeno je ''The Unbound Architecture: Was Everything Architecture?''. Godine 2011. osnovao je privatni institut za arhitekturu u Hrvatskoj nazvan MLAUS (Mediterranean Laboratory for Architecture and Urban Strategies). Misija MLAUS-a je proizvesti istraživanja i razvojni rad u području arhitekture i urbanog planiranja te promoviranja ekonomske aktivnosti povezujući javnost i privatni sektor. Strateška važnost projekta prepoznata je od Ministarstva kulture koje ga je pozvalo na razgovor o budućnosti regionalnog i urbanog razvoja na EU Committee for Regional Development u Briselu 2011. godine. Iste godine kao izvršni direktor MLAUS instituta, Juričić započinje seriju internacionalnih ljetnih simpozija nazvanih ''Proto/e/co/logics''. 

Predavanje pod nazivom Loose Objects (Labavi objekti) na Filozofskom fakultetu u Rijeci imalo je zadatak pojajšnjavanja novih formi i trendova u arhitekturi koja više ne prouzročuje nužno kuću ili muzej i time nam nije dana kao servis, već postaje jedna živa grana koja problematizira prostor, vrijeme i pokret. Oblikovana objektima interesa kao sve druge discipline arhitektura surađuje s umjetnošću kroz svoju sposobnost da stvori novi kolektivni svijet, svojevrsni meme. Ona je poput glazbe, ontološka, i stvara neprestano nove žanrove i to sa željom da oni jednom iščeznu i zamijene se nečim novim. Kao i u glazbi, svaki žanr arhitekture, svaku njezinu struju predvodi entuzijast kojemu je preokupacija određena vrsta - materijala. 

Nestajanje specifičnog medija u arhitekturi uzrokovalo je to da ona postoji u nišama, mrežama, pjenicama koje figurativno tope tkivo arhitektonskih objekata. Precizna robotska ruka u laboratorijima stvara netočnosti, neuređene forme, proizvodi viškove i provocira raspadanje kao posljedicu dijaloga s materijalom kojima upravlja, a rezultat nije model, već crtež, korelacija - arhitektura u svojem proto-trenutku. U pitanju je nacrtana arhitektura, neizgrađena, koja s diseminacijom ideja kao ciljem, koristi naprednu komputacijsku mrežu informacija kao sredstvo. "Puno je kuhanja i kemije da bi se došlo do tih tema, a one [teme] se kasnije provlače kroz kuću", objašnjava Juričić. Arhitektura se ne mora reducirati na hrpicu ljudi koja razgovara s neživim objektima i sama sa sobom o svojoj svrsi.

Objasnio je Bruno i promjenu nastalu u poimanju arhitekture u devedesetima i dvijetisućitima, krenuvši od kritičara misli koji su na nju utjecali (najprije Deleuze i Guatarri zatim Ranciere i Latour), preko zamjene reprezentacije realizmom, do prijelaza iz razumijevanja arhitekture kroz geometriju u razumijevanje njezine fizičnosti koja uvodi - vjerojatnost. Sada se formom može manipulirati kroz real data dobiven iz njezinog okoliša, a ne samo internom logikom arhitekta. Mrežna topologija mijenja lingvistički trenutak kojim opisujemo krov, pod ili zid; umjesto da se promatra dio u odnosu na cijelinu, fokus se sada prebacuje na agente u arhitekturi, na njihov estetski režim, beskrajna adresna polja njihovih varijacija, na logiku swarma (kolektivnog ponašanja), i na mutacije tih procesa. U takvoj ekologiji, uloga stvaraoca nije kontrola i preskripcija, već je njegov posao kuratorski, on producira diferencijaciju koju ne može reducirati na varijaciju jer je svaka jedinstvena i živa za sebe. Model ne može postojati, ali može postojati koncept, savršen baš ako je uvijek nedovršen, jer nikad ništa nije - gotovo. 

Ono što se promatra je interakcija agenata i njihova udaljenost ili blizina unutar određenog adresnog polja. Arhitekte sada zanimaju parametri lokalne interakcije agenata, kao što bismo promatrali protok ljudi na javnom okupljalištu, način na koji se oni grupiraju. Ne oplakujemo više nedostatak nečega što bi sve ujedinjavalo u cjelinu nego učimo instrumentalizirati fragmentaciju. Ovaj trenutak stvara svoju publiku s krajnjim ciljem - diversifikacije. Ili je to samo moja interpretacija?

Hvala KvadArtu i hvala Bruni Juričiću što je ne koristeći se ni s čim više od meta-jezika u arhitekturi, donio obraščiće za razumijevanje njenog suživota sa svim oblicima pomoću kojih mapiramo svijet.