Pri dijeljenju vijesti o tvom dolasku u Rijeku na jednom privatnom facebook profilu, a koji nije marketinški, pročitao sam oduševljenu reakciju na tvoj dolazak, u kojoj je pritom istaknuto da si vrhunski motivator. Kako nastojiš motivirati ljude u vrijeme ove dosta pesimistične atmosfere, bar među odraslima? Kako djecu zaštiti od negativnih emocija starijih i usmjeriti ih prema zdravom razvoju?

Odgovorit ću protupitanjem. Ako na papiru imate nacrtanu liniju od deset centimetara, kako ćete je smanjiti, a da vam s njom i na njoj nije dozvoljeno išta činiti? Odgovor izgleda iznimno težak, gotovo nemoguć za rješavanje, baš kao i ova pesimistična stvarnost oko nas, zar ne?
Međutim, ako usporedo s tom linijom od 10 centimetara, nacrtate novu liniju, dugačku 20 centimetara, onda ste vi zaista uspjeli smanjiti prethodnu liniju iako s njom niste učinili ništa. Dakle, jedini odgovor na ovu sumornu atmosferu oko nas jest da radimo isključivo ono što smo pozvani i što jedino i možemo činiti, a to je - jačati, graditi i mijenjati sebe! Ako svijet želimo učiniti boljim mjestom za život, onda prvo mi budimo ta promjena koju želimo vidjeti.

To za početak znači da prestanemo kukati nad sobom i svojom zlogukom sudbinom, jer to je reaktivno ponašanje i ono ne donosi ni ideje, ni energiju, ni promjenu, a ozračje beznađa tako se još više jača. Promjena se događa onda kada se čovjek okrene istini, dobroti i ljepoti unutar i izvan sebe. A hoće li to biti učenje, posvećenost poslu, traženje istine, hoće li to biti pomaganje ljudima, odgoj djece, predanost Bogu, pjevanje u zboru, radovanje izlasku sunca ili odlazak na gljivarenje, ovisi o osobnom afinitetu svakog čovjeka. Smisao jest u tome da u svima nama postoji iskra, plam, uzvišenija svrha življenja, međutim to trebamo razotkriti, treba se odvažiti i krenuti u pustolovinu upoznavanja, traženja i nalaženja sebe. A kao što sve bajke svijeta govore, ta se obećana zemlja nalazi iza sedam gora i sedam mora. Nema dakle nalaženja blaga bez kopanja u znoju lica svog. Nema besplatnog ručka. I tome treba učiti djecu. A kada dojedrimo do te druge obale, kada dotaknemo taj izvor života na koji smo svi pozvani i do kojeg svi imamo pristup, e tada dolazi i snaga, i inspiracija, i motivacija, i žar, i promjena, i sve ostalo. I zato iz perspektive mudraca ili sveca sve izgleda upravo onako kakvo treba i biti. Mi samo žanjemo ono što sijemo, kako na osobnoj tako i na nacionalnoj razini.

Intenzivno se baviš školama i učenicima. Brojni su fenomeni s kojima se u njima susrećemo, a osobno kao jedan od većih problema vidim činjenicu hiperprodukcije odlikaša koju čine, ako se ne varam, preko 50% osnovnoškolske populacije završnih razreda. Upravo u kontekstu motivacije to mi se čini jako problematičnim jer svjedoči o nesrazmjeru realnog stanja i ocjene te o stavu u kojem se za uspjeh u životu bori svim sredstvima, samo ne onime čime se doista treba – znanjem i vještinom.

Slažem se da ovo pitanje zahvaća jako mnogo problematike i da zbog mnogih krivih koncepata najviše pate oni koji su najmanje krivi, a to su djeca. Jer ako vi njih tražite da naštrebaju napamet kako se razmnožavaju paprati ili kako se dijele vodozemci, ja doista mislim da je 50 % njih u stanju naučiti sve te definicije i za to dobiti petice. Međutim, problem nastaje poslije, jer se definicije brzo zaborave. Dakle, od znanja ostaje samo nekakva iluzorna petica na papiru, ali što je još veći problem, nema ni vještina, nema primjene tog znanja, jer većina današnje djece nikad nije bila u šumi i uživo vidjela paprat i daždevnjaka. Znači, nedostaje onaj krajnji cilj, a to je - postati sposoban i učinkovit! Istovremeno, da je naš obrazovni sustav ne samo neproduktivan već i uvelike nepoželjan kao takav, potkrepljuje i evidentna činjenica da školom kakva je danas više nitko nije zadovoljan. Ni učenici, ni profesori, ni roditelji. Međutim, najteža je posljedica ta da na vanjskome vrednovanju naši učenici u usporedbi sa svojim vršnjacima iz Europe i svijeta pokazuju vrlo osrednje rezultate, čime im se u budućnosti posljedično smanjuje konkurentnost na tržištu rada. I to je za jedan mali narod dugoročno jako loše.

S druge strane, vratimo se sad malo na uzročnu razinu: da se programi pišu iz perspektive radoznalih dječjih umova, škole bi bile najsretnija i najzanimljivija mjesta na svijetu. Zvuči nevjerojatno, ali pođimo samo od činjenice da je djeci čuđenje, promatranje, ispitivanje i zaključivanje, dakle sve ono što radi vrhunski znanstveni um, najnormalnije stanje bivstovanja. I što se onda dogodi s tim mladim, radoznalim, kreativnim, filozofski nastrojenim i otvorenim umovima koji svakodnevno postavljaju na desetke najrazličitijih pitanja? Dogodi se to da nakon pet, šest godina školovanja više uopće ne postavljaju pitanja. Toliko im se sve to zamjeri, toliko im sve to postane besmisleno, jer je beživotno, suhoparno, dosadno i nezanimljivo, da se kod mnogih do nevidljivost smanjuje jedna od temeljnih ljudskih potreba, a to je potreba za znanjem, istinom i smislom.
I nije li to najveći ljudski paradoks, a ujedno i ogromna tragedija koja nam se događa?
Dakle, da zaključim. Mislim da će zbog mnogobrojnih razloga u narednim desetljećima sustav obrazovanja morati doživjeti mnogobrojne, temeljite promjene. I definitivno mislim da će se morati vratiti odgoju koji je danas potpuno zanemaren na uštrb obrazovanja. A bez odgoja nema ni istinski obrazovanog čovjeka.

A što je s profesorima? U javnosti vlada dosta loša slika o toj populaciji, a zapravo je riječ o ljudima o kojima nam ovisi budućnost. Kakvu energiju osjećaš i što vidiš kao smjerove razvoja?

Učitelj je u svim vremenima i svim tradicijama svijeta slovio kao temeljni, stožerni stup društva. Pogledajmo samo Grčku, kolijevku naše zapadne civilizacije i uljudbe. Tko je iznjedrio tu civilizaciju? Nitko drugi nego učitelji poput Sokrata, Platona, Aristotela, Pitagore... Ili, pogledajmo jedan suvremeni primjer, Finsku, koja je danas jedna od najnaprednijih zemalja svijeta. A zašto? Zato što su Finci kao viziju svog razvoja postavili izgradnju obrazovnog sustava kao najvažnijeg resursa za stvaranje sretnog, naprednog i razvijenog društva. I danas je njihov obrazovni sustav najcjenjeniji obrazovni sustav u svijetu, a učiteljsko je zanimanje u Finskoj najpoželjnije u društvu. Ali za takav je proboj na vrh svijeta potrebno imati viziju, znati kamo želimo stići, imati jedinstvenu nacionalnu, nadstranačku strategiju razvoja društva, i što je još važnije, imati ljude od integriteta, dakle ljude istinski posvećene dobrobiti drugih i boljitku naroda. A imamo li mi u Hrvatskoj na javnome planu takve ljude? Imamo li viziju razvoja društva? Viziju razvoja regija? Viziju razvoja poljoprivrede ili turizma? Što nam se to dogodilo u ovih dvadeset godina? Ili, kakvi su nam se to ljudi dogodili u ovih dvadeset godina? Zar domovina nije nešto najsvetije? I sad, vidite, kada temelji nisu čvrsti, kuća će se brzo urušiti. I upravo to se dogodilo i s našim društvom i s našom zemljom. I zato, ako želimo jačati onaj pravi, iskonski moral u društvu, onda ćemo morati prvo ojačati temelje, a oni leže upravo u školi, u odgoju i obrazovanju, s učiteljem kao glavnim arhitektom izgradnje boljeg i sretnijeg društva. Uostalom, da je moral u društvu tako sudbonosno povezan s obrazovanjem, pokazuje nam i etimologija, jer ako pogledate našu lijepu hrvatsku riječ za edukaciju tada vidite da su naši stari dobro znali da je obrazovanje za obraz cilj i smisao školovanja.

Baviš se poticanjem ispunjenja potencijala mladih. Što za tebe predstavlja dobru teoriju sreće mladog čovjeka? Što znači iskoristiti potencijale?

Sreća svakog čovjeka, bez obzira koliko on imao godina, leži isključivo u tome da bude hrabar i da ostane vjeran sebi. Također, prava je sreća neraskidivo povezana s temeljenim principima kreposnog življenja. I ako dugoročno želimo biti sretni, tada moramo ostati vjerni onome glasu u nama koji nam uvijek jasno ukazuje na smjer kojim trebamo ići. I ako slijedimo taj unutarnji kompas, tada ćemo znati razviti i iskoristiti svoje potencijale. A njihovo ozbiljenje otvara ne samo vrata sreće, već nas vodi i dalje na stazi, do stanja radosti, a potom i do blaženstva, onog najdaljeg, a ujedno i istinskog i iskonskog stanja našeg duha.

Na putu prema uspjehu, pa i onom poslovnoga tipa, kakvu ulogu ima čitanje? Može li npr. književnost i poslovnog čovjeka učiniti uspješnijim? Namjerno to pitam – živimo u vrijeme pragmatizma, a knjiga često završava "samo" kao "lijepa riječ", koja je tobože sve manje potrebna...

Nedavno sam pročitao misao Stephena Coveya koji kaže da su ljudi koji ne čitaju jednaki ljudima koji uopće ne znaju čitati. Kako bolno precizna i duboka misao. Jer, doista, čemu nam služi neka vještina ako se njome uopće ne koristimo? Mislim da blago književnosti, odnosno svekolike ljudske mudrosti, zahvaljujući bogato opremljenim knjižnicama nikad nije bilo dostupnije ljudima i uvjeren sam da svaki čovjek koji čita dobro zna kakva nepregledna moć i bogatstvo leži u knjigama. A glede potrebe za lijepom i nadahnutom riječju, mislim da je riječ o temeljnoj potrebi ljudskog duha koju treba zadovoljavati u jednakoj mjeri kao što zadovoljavamo i svoje fizičke potrebe za hranom, zrakom ili snom.

Veliku je pažnju privukao tekst Neila Gaimana objavljen u Guardianu o važnosti knjižnica i čitanja. Gaiman ide toliko daleko govoreći kako nam o njima ovisi budućnost. Kako se tebi čine teze?

Slažem se s tom tezom. Međutim, ja bih knjižnicama u jednakoj mjeri pridodao i kazalište. A kazalištu bih pridodao i odlazak u prirodu. A onda bih još tome pridodao i odlazak u crkvu, hram ili svetište, jer na svim se tim mjestima jača, gradi i uzdiže ljudski duh.

Radio si kao urednik Modre laste. Kakva je pozicija takvih listova među djecom danas u vrijeme hiperprodukcije sadržaja?

Modra lasta, barem dok sam je ja uređivao sa Željkom Horvat-Vukelja, bila je poput stolca s četiri noge na koji je svaki učenik mogao potpuno sigurno i udobno sjesti, a učitelj se osloniti. Ta četiri uporišta koja su gradila pametne i bistre dječje umove, plemenita i hrabra srca te kreativne i spretne ruke bila su odgoj, obrazovanje, poticanje kreativnosti te kvalitetna, kulturna i pametna zabava. I kao takva, Modra lasta ne samo da je bila jedan od najpozitivnijih i najprepoznatljivijih hrvatskih brandova, već je i na svjetskome planu doista bila jedinstven časopis. I volio bih da Uprava ŠK i novo uredništvo i dalje nastave njegovati taj originalni, kreativni i plemeniti duh.

Nije li opasno stanje u kojem je javna televizija poprilično devastirala domaći program za djecu? Kakvi su potencijali novih tehnologija – sve kvalitetnijih televizija, interneta, tablet računala (...) u edukaciji i motivaciji?

Da, upotrijebili ste pravu riječ, jer komercijalizirani televizijski program koji ugađa niskim strastima i površnom ukusu u velikoj je mjeri devastirao i kontaminirao duh nacije, opću kulturu, bonton i dobar ukus, a udario je i na stoljetno korijenje temeljenih ljudskih vrijednosti. Jedna je znanstvena studija pokazala da je televizija u Americi uspjela uvjeriti djecu da su najpoželjnije vrijednosti slava, novac, popularnost. A unatrag samo deset godina na vrhu ljestvice bile su vrijednosti koje su stoljećima zauzimale vodeća mjesta kao što su ljubav, dobrota, obitelj, prijateljstvo. Dakle, govorimo o moći koja mijenja kolektivnu svijest i koja polako ljude vodi prema orvelovskom scenariju. Međutim, odabir scenarija u kojem ćemo kao glumci igrati na pozornici života još uvijek isključivo ovisi o našoj slobodnoj volji i mogućnost odabira. I zato je mladima toliko potreban roditelj i učitelj koji nema takve iluzije i koji im jasno govori i svojim životom pokazuje kako izgleda život na slobodi.

Napokon, stižemo do Povratka vitezova. Povratak vitezova zapravo je didaktičko-pedagoška literatura vrlo vješto upakirana u fantastično okrilje, bar sam ih ja tako doživio. Kakve su reakcije čitatelja? Čini se da si dobro uspio u toj kombinaciji.

Nedavno sam sreo prijatelja koji je Vitezove poklonio svom susjedu osnovnoškolcu i koji mu je, nakon što je pročitao knjigu, rekao: "Znaš, to je najkorisnija knjiga koju sam pročitao!" I to mi je najdraže kad čujem jer sam želio napisati upravo takvu knjigu koja će mladima pomoći u odrastanju i potaknuti ih na hrabrost, mudrost i plemenitost. A drago mi je i kad kažu da im je knjiga i jako duhovita.

Na kojim novim projektima radiš i kada možemo očekivati drugo djelo?

Najnoviji projekt na kojem intenzivno radim već 5 mjeseci i zbog kojeg vrlo malo spavam zove se očinstvo! I moram priznati da mi još nijedan projekt nije toliko ispunjavao dušu radošću i vedrinom kao taj. A drugo djelo najrealnije je očekivati negdje u prvoj polovici 2015. Bar tako kaže ženin liječnik. :-)