Njegove stranice nastanjuje overdressed zlatna mladež, a onuda prolijeću i sebeljubni kulinarski magovi, umiruće ljepotice, rasplesani miševi s crnim brkovima u funkciji dobrih kućnih duhova. U tom se nesvakidašnjem svijetu upaljači pune sunčevim kapljicama, prolaznici se od žustrog vjetra štite krletkama od željeznih žica. Sa strujom hladne vode u umivaonike građanskih stanova pristižu pastrve i jegulje koje noću iz kupaonica pariških šminkera kradu američku pastu za zube od ananasa. Vianova olfaktorna, vizualna i auditivna pjenušava fantazmagorija atak je na sva osjetila. Njegovih su detaljističkih rečenica, bizarnih poredbi i sasvim originalnih jezičnih novopečenica čitatelju puna usta poput francuskih makarona od maline i rosé šampanjca (upravo onoga s etiketom Moët & Chandon kojime je krcat hladnjak glavnog (anti)junaka). Pred nama je trodimenzionalan i filmičan tekstualni mélange nostalgičnosti i avangarde, zamamne estetike i provokativne simbolike koja podsjeća na onu belgijskog umjetnika Renéa Magrittea, stoga ne čudi da se njegove filmske adaptacije nedavno poduhvatio Michel Gondry i sam, isprva u domeni video spotova, a potom filmova, sklon očuđujućim, nadrealističnim uprizorenjima.

Dvadesetdvogodišnji Colin, fizički na tragu kakvog blaziranog modela za Vogue, pripadnik jeunesse dorée, pariške buržoazije, po zanimanju je hedonist. Najbolji mu je prijatelj deklasirani Chick, inače nezaposleni inženjer, a pridruženi član tog muškog domaćinstva jedan je vrhunski gastronomski stručnjak sklon izražavati se uzvišenim znanstvenim stilom. Uštogljeni Nicolas za svog poslodavca i njegova manje imućnog svakodnevnog gosta pripravlja dekadentne gurmanske poslastice u kuhinji opremljenoj poput svemirske letjelice. Kulinarski procesi ondje su fuzija složenih kemijskih pokusa i mađioničarskih performansa. Colin posjeduje pianokoktel, aparaturu koja jazzerske improvizacije materijalizira u maštovita pića, dok Chick pasionirano kolekcionira filozofske knjige stanovitog Jean-Sol Partrea uvezane u raznobojni maroken i dabrovu kožu, što ga naposljetku odvodi u bankrot, ali i biva uzrokom nekoliko smrti pa i jednog ubojstva. Njihovu frivolnu dokolicu oplemenit će ženska energija kad Chick započne vezu s Nicolasovom nećakinjom, kćeri njegove sestre koja se, kako će nam se požaliti, sramno odmetnula od obiteljske tradicije gastronomije i studirala filozofiju. S plavokosom i plavookom Alice Chick nedjeljna prijepodneva provodi na klizalištu, pod paskom tamošnjeg čuvara doslovno golublje glave.

Istodobno se Colin, zavidan Chicku na ljubavnoj idili, ludo zaljubljuje u lijepu i krhku Chloe, a svadbeno slavlje organiziraju u crkvi uz posvećeni sladoled i sendviče s bakalarom. Itinerar bračnog putovanja vodi ih kroz toksične rudnike zelenkastog bakra, da bi se za prve bračne noći Chloe iznenada ozbiljno razboljela. Lopoč koji joj izrasta na plućima, metaforizirana je najava krize i sveopće apokalipse. U Colinovu domu više nema bakanalija, vinski podrumi zjape prazni, prozorski se okvir raskošne bračne ložnice sužava, a ona se sama smanjuje do dimenzija klaustrofobičnog sobička i naposljetku vlažne grobnice koju sunčeva svjetlost zaobilazi. Bonvivan koji drži kako rad čovjeka svodi na razinu stroja, Colin je prisiljen zaposliti se kako bi platio liječenje voljene žene. Chickov ujak, glavni financijer njegove bibliomanije, umire, kao prvi u nizu žrtava Vianova frenetičnog, gotovo mahnitog fabuliranja koje razbibrižnu romansu doskora strmoglavljuje u apsurdističku socijalno-političku dramu s crnohumornim, makabrističkim svršetkom.

Kritična i subverzivna satira o nesretnoj ljubavi, jazzu i smrti, fokusirana na užitke i propast privilegirane i društveno neosjetljive pariške balavurdije, garnirana je nizom promišljenih aluzija na klasnu borbu, svijet rada, licemjerje i lakomost crkve.

Pjena dana moje je književno otkriće s početka studija francuske književnosti koje mi je otada, u originalu kao i hrvatskom prijevodu Višnje Machiedo, na povlaštenoj poziciji na polici kao i popisu najdražih knjiga. U zadnje vrijeme aktualiziran Gondryjevom ekranizacijom pod naslovom Mood Indigo (2013), roman je dosad već poslužio kao predložak za film iz 1968. godine, operu, kazališnu predstavu te strip.

Posegnite za ovim ili nekim drugim tekstom Borisa Viana, legende umjetničkog i intelektualnog života poslijeratnog Pariza, u sjajnim prijevodima Vande Mikšić za Meandar Mediu. Možemo samo nagađati kako bi ovaj genijalac multipraktik (jer bio je pisac, filozof egzistencijalizma, pjesnik, dramatičar, saksofonist, glazbeni kritičar i središnja figura pariške jazz scene, prevoditelj, inženjer, inovator) reagirao na Gondryjevu vizualizaciju njegova masterpieca. Naime, pretpremijera ekranizacije njegova teksta Pljuvat ću po vašim grobovima (J'irai cracher sur vos tombes) bila je za njega fatalna: umro je u kino dvorani od srčanog udara u četvrtom desetljeću života, izbezumljen od razočaranja viđenim.

Pronađite Pjenu dana na našim policama http://bit.ly/1tqW7Et