...marljivo (g)radi klupska Škola nogometa kroz čije terene prolaze djeca od najmlađih uzrasta sa snom o postajanju budućim Močinićem, Krstanovićem ili pak Vargićem. Jedna od važnijih karika na tom putu je i trener Boris Milanović, koji najaktivnije radi upravo s najmlađim uzrastima.

Milanovića smo relativno dobro upoznali putem druženja na Knjigometu – obično je on taj koji animira djecu u razgovorima s piscima ili pri dolasku u njihovu malu knjižnicu. Nemamo što dodati osim da nas je osvojio svojom energijom i zanimljivim razmišljanjem. U razgovoru je i premašio očekivanja.

Koji su vaši počeci veze s nogometom?

Počeo sam kao sva druga, bar negdašnja djeca – na cesti. Na Škurinju u Novom naselju, između onoga silnog betona i asfalta, igrali smo nogomet na sredini ceste. Nije bilo automobila, a i kada bi se poneki parkirao, brzo bismo reagirali – „lovili“ bismo susjede da ih maknu jer mi igramo "utakmicu". Obično su to rado činili. Onda je negdje, mislim u šestom ili sedmom osnovne, napravljeno i to igralište na Škurinju ispod kojeg je provalija, no tada još nitko nije stavio ogradu. Koliko nas se samo tamo naguravalo ne bismo li ulovili loptu! Ali brže smo trčali. (smijeh) Sve ovo sada zvuči malo romantično. Danas je daleko sve užurbanije, komercijalnije. No ne mijenja se temeljni problem, a to je da nam nedostaje sportskih prostora poput parkova, igrališta i ostalog. No evo, vidi, iz te iste ulice Škurinjskih žrtava stigao je i Mirza Džomba, Marijan Mance, Aleksandar Seović, Eraković, Sanjin Lučičanin, Mršić, preko puta u ulici su i Elvis Brajković, Vlado Vujasinović...

I onda je krenuo put profesionalnog treniranja?

Tako je. Iako, budimo iskreni, objektivno nisam baš bio neki igrač od kalibra, ali možemo reći da sam bio dosta dugo s jako dobrim igračima. Stigli smo s Pomorcem, Lučkim radnikom do Druge lige u njenim samim počecima. Paralelno sam vodio računa o školi i o svemu ostalom pa sam postao inženjer brodostrojarstva. Na vrijeme sam shvatio da neću postati profesionalni nogometaš. No jedan mi je prijatelj, nakon povratka iz Zagreba s obrazovanja za trenera, potpuno pomrsio sve račune jer je imao ideju o sportskom programu za predškolske klince u Rijeci. Naposljetku smo jedan takav program 1994/1995. godine i pokrenuli u sklopu vrtića Zamet. Nisam tada bio ni službeno educiran za to, ali sam imao nekog smisla u radu.

Krenuo sam ubrzo i u trenersku školu, naravno, za nogometnog trenera jer mi je to bilo najbliže. Jedno sedam, osam godina trajala je ta avantura. Paralelno sam u Orijentu također počeo raditi s mlađim uzrastima. I to je bio isto pionirski program jer se tada još uvijek vrlo slaba pažnja posvećivala djeci od prvog do četvrtog razreda osnovne škole. Ja sam baš za taj uzrast bio najzainteresiraniji. Okupio se ogroman broj djece s Trsata i Vežice te je tada krenuo pravi trenerski posao. Od tog vremena sam bez prestanka i dana pauze u trenerskom poslu. U NK Rijeci sam pak od početka rada nove uprave; sad je tu i druga godina rada te sam u našoj Školi nogometa opet zadužen za djecu od 7. do 11. godine starosti, što me veseli.

Možete li nama, ljudima od knjige, približiti način organizacije i funkcioniranja Škole nogometa?

Naš omladinski pogon ima recimo tri neka ključna uzrasta, a ne mislim pritom na kategorije kojih je i više. Prvi je taj bazični, početni uzrast od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, zatim slijedi prvi natjecateljski period od petog do osmog razreda, a onda kadeti i juniori koji pokrivaju uglavnom srednju školu. To su ipak tri ključna razvojna čovjekova stadija. Škola nogometa ne smije se razlikovati po tome od bilo koje druge škole. Sve krene od nevine igre pa klizimo prema specijalizaciji. S prelaskom iz jednog u drugi stadiji dječaci moraju zadovoljiti neke kriterije. U biti, upravo u tom nekom prijelaznom periodu uvijek se javlja neka nova okolnost u njihovom razvoju. Na kraju se ipak moraju opredijeliti te ulaskom u kadete i juniore moraju razmišljati žele li da to što rade ide i prema nekom poslu i profesionalizaciji. Generalno se moraju jasnije posvetiti i puno više uložiti truda. Najmanji, naravno, imaju raznolike aktivnosti i svakako ih trebaju imati i više.

Proces selekcije sigurno zahtjeva veliko znanje i senzibilitet?

Naravno. Uvijek se javljaju priče da je netko vječiti talent pa da to ne budu samo priče mi bismo trebali biti što jasniji i precizniji u mjerenjima. Ali opet ne bismo trebali biti ni potpuno strogi. Iskustvo onih koji vode taj program obično je ključna stvar u odabiru. Kada bi sve bilo u mjerama, ne bismo nigdje dospjeli jer ništa nije bolje pred iskusnim pogledom – kad osjetiš da je netko bolji od drugoga. To je jednako kao da biste vi u književnosti rekli za nekoga da je dobar pisac jer ima dobar rukopis, ispravna slova, nema pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, a onda uzmeš tekst i vidiš da je prazan, bez osjećaja. Tako je i ovdje. Kada bi gledali samo mjerenje motoričkih sposobnosti i slično, ne bismo nigdje dospjeli. Ako igrač nema neku fintu i neki vic, nema to puno smisla.

Netko u tom procesu biva i motivator?

Itekako. Ali i mi smo otvoreni prema svim suradnicima u tom procesu treniranja. Ne želimo djeci ništa uskratiti, već želimo da sve osjete jer će ih u budućnosti čekati razni izazovi. Recimo, sportaši sada lako i brzo mijenjaju sredine. Upravo zbog toga puno toga moraju učiti, npr. drugi jezik i kulturu, da bi mogli uopće uvažavati ljude s kojima se druže. Ako im odmah ne otvorimo oči, imat će puno veće opterećenje i pitanje je hoće li će se moći najbolje snaći. Postoje različiti modeli u stranim školama nogometa, svi su donijeli nešto dobro i donijeli razne druge kočnice. Bile su neke škole poput Ajaxove, koja je bila strogo usmjerena prema izolaciji igrača od okoline. I onda su shvatili da onog trenutka kada polaznici prođu sve te kategorije i zaradivši novac prerano, nisu zapravo okusili život. Tada obično dolazi do preranog zasićenja pri ulasku u normalan svijet. Imali su novac koji su htjeli iskoristiti i istovremeno izgubili interes za bavljenje sportom kakav bi zapravo trebali imati. Iako je to tada bio iskorak u razvoju sporta i nogometa, pokazalo se da je to ipak bilo prerano za djecu. Djeca više nisu bila djeca. Zato i postoji pojam škole nogometa gdje se baš stručni ljudi poput pedagoga sustavno time bave.

Naša škola vodi računa o tome, ali mi ni nismo zatvoreni, naša djeca žive doma. Ipak, nedostaje nam ponekad ta usmjerenost jer zbog naših društvenih okolnosti ovdje nije jasno koji smjer trebaju dječaci izabrati s obzirom na to da ni onda kada postaneš seniorski profesionalni igrač ne postoji garancija da je to dovoljno plaćenog posla za sljedeće dvije godine. Baviti se ovim poslom kod nas velik je rizik i treba to svakako cijeniti.

Javna je percepcija drugačija, obično se smatra da nogometašima teče med i mlijeko...

Gledaj, u Hrvatskoj postoji 220 profesionalnih nogometaša od kojih možda 30 posto ne dobiva novac uopće, a i oni koji dobivaju, nemaju garancije da išta od toga imaju na duge staze. A pažnja društva je usmjerena na onih 5 posto koji imaju i koji mogu. To se odnosi na sve sportove. Zapravo, nije jednostavan put formiranja u vrhunskog sportaša. Problem je što u Hrvatskoj sport nije prepoznat kao industrijska grana. Cijeli niz drugih poslova ovisi o sportu i aktivnostima vezanima uz njega.

Laki smo u osuđivanju. Pa i knjižnice imaju zapravo sličan problem – obično se percipira da su to "samo neke knjige na posudbu" ili "javni servis na gradskim/državnim jaslama", dok ozbiljne zemlje imaju egzaktne podatke o višestrukom povratku svake uložene kune, eura...

Jasno. Pa znanost i učenje ovdje su kao ništa, a to je pokretač svega. Mi pak imamo sport kojim upotpunjujemo i oplemenjujemo slobodno vrijeme. Sport veže uz sebe proizvodnju sportske odjeće i obuće, stil i kulturu življenja, ugostitelje... U Hrvatskoj imamo oko 300 000 registriranih sportaša. Ako svaki kupi samo majicu, to je već značajna svota novca. Mi to nismo baš spremni zbrojiti. Što nam znači u današnjem globalnom svijetu da imamo dvije rotkvice ispred kuće? Moramo znati da imamo radno vrijeme i slobodno vrijeme. Slobodno vrijeme radnih ljudi obično je naše radno vrijeme. To je jedan dio života u čemu svi mi preuzimamo neke obveze. Sport je pokretao i znanost, medicinu... Sport se oduvijek zbog loših isturenih prizora shvaćao na nizak način, a ne u smislu njegove uloge da društvo bude plemenitije, zdravije, bolje. Nalazimo se u toj priči o nogometašima koji su ovakvi ili onakvi, što i nije čudno jer je populacija velika. U nogometu je od sportske populacije čak 50% sudionika! Naravno da kada se sve to zbroji ima svega. Sigurno i u kazalištu ima svega. Uglavnom se gledaju ti negativni primjeri i loše se generalizira.

Uloga škole u životu vaših polaznika iznimno je jaka?

Nemamo tu što pričati – obvezno je bar primarno obrazovanje. Vodimo računa o njihovoj školi, iako ne koliko bismo htjeli jer je uvijek tu pitanje ograničenih resursa, kao u svakom poslu. Danas govoriti o tome da netko bude dobar sportaš, a da se ne trudi u školi je bespredmetno. Sve to što učenik dobije u školi pomoći će mu kao sportašu da bolje reagira. Sve to čini ekipu. Svjesni smo i da većina neće postati profesionalci, ali zašto im uskratiti da postanu sportski radnici na neki drugi način, stručnjaci u najrazličitijim drugim porama društva. Ako se on uvijek sjeti kako mu je bilo lijepo dok se bavio sportom, mi smo dobili. Na kraju krajeva, može biti naš navijač ili gledatelj. Važno je da odgojimo djecu na kvalitetan način, da razvijemo kompletnu osobu koja će se snaći u svim društvenim okolnostima.

I ja u radu sa svojim dečkima uvijek postavim neko pitanje o školi, o nečemu što se trenutno događa. Ako se pojavi problem, sigurno ćemo porazgovarati s roditeljima. Najgore je kada se kaže da se ništa ne čita u toj populaciji. No netko ipak mora biti načitan kada upravlja ovakvim sistemom koji stvara ogromna sredstva. Iza svega uvijek stoji znanje. Recimo, u nogometu je prepoznato da postoji problem s diskriminacijom te se ušlo u borbu s tom osjetljivom pričom jer se na taj način mijenja svijet. Evo, takva je i suradnja s vama – ne očekujemo nerealna čuda, ali prolistaju se dvije stranice, uzme se knjiga doma, kažemo sami sebi da ćemo pročitati nešto i shvatiti da nešto postoji. Sad, sve je to neka naša svakodnevna borba koja ovisi o ljudima koji to rade.

Svakako su ključni entuzijazam i kreativnost?

Naravno. Sjećam se dok sam još radio u vrtiću da smo svaku društvenu aktivnost unutar sportskog programa osmišljavali tako da se kroz nju uče razne stvari. Tako smo se npr. na Dan voda bavili sportovima na vodi, higijenom, zdravom prehranom ili, recimo, kada se održavalo neko natjecanje, razgovarali bismo gdje je i kakva je ta određena država. Dosta je tu znanja u igri. Sport je bio dakle mediji kroz koji se puno i brzo učilo. Kroz sve to iskazuješ se kreativnim. U posljednje vrijeme idemo i u škole s igračima gdje lijepo razgovaramo upravo o onim segmentima u kojima je sport najupečatljiviji – što znači sport, na koji se način razvijamo, što je to higijena i čemu služi, što to znači živjeti sportski, koje su to obveze sportaša, što navijanje znači za nas sportaše na terenu i tome slično. Osiguravamo tako djeci modele po kojima mogu učiti. Potičemo to i kroz čitanje pitajući ih jesu li štogod čitali. Naravno, nadodamo uvijek malo više nego što jest, ali tako stvaramo dojam jer te slušaju. Stoga ako su učiteljice inovativne, iskoristit će to da sebi olakšaju posao.

Što ste vi čitali u njihovoj dobi?

Čitao sam s papira, nije bilo računala, a jako sam volio stripove. Imao sam valjda sve Alan Fordove, Lunov Magnus strip, a volio sam Mandraka koji mi je bio jako simpatičan. Svi smo mi imali neke pasije koji su išli dalje od tih junaka. Možda ja nisam skroz tipičan. I u sportu sam imao neke idole koji nisu bili nogometaši, najdraži mi je recimo bio Carl Lewis, sjajan mi je bio desetobojac Daley Thompson... Sumnjam da si ti uopće čuo za njega. No u nogometu su pripadnici generacije Rijeke koja je 1978. godine osvojila jugoslavenski kup bili moji idoli.

Danas ipak sigurno nedostaje vremena za sve aktivnosti, to je dokolica...

Ljudima sigurno nedostaje slobodnog vremena. A sve nam zapravo treba biti zabava, posebno djeci, pri čemu roditelji znaju pogriješiti. Traže se neka rješenja koja nisu primjerena. Ako trening postaje određeni pritisak, zabava nestaje, a ako se u bilo čemu ne zabavljamo, osobito ne u sportu, nećemo moći nikada ostvariti vrhunske rezultate. Ako si ti opterećen da moraš napisati dobru knjigu, nikada to nećeš napraviti, je li tako? Sportaš jednako tako u svojoj kreativnosti mora biti slobodan.

Kada već govorimo o društvenom pritisku, postoji i jedan zanimljiv fenomen u kontekstu usporedbe škole sporta i formalnog obrazovanja. Naime mi dolazimo do toga da već malu djecu zovemo košarkašima, nogometašima, rukometašima. Ej, zovemo li i male dječake u redovnim školama inženjerima, doktorima, profesorima? Kažemo "on je dobar nogometaš", no on to nije – tek kada završi obrazovanje će to postati! Sigurno ne kažemo učiteljici "jao kako će on biti dobar profesor". To je velika greška, iako izgleda da samo govorimo o riječima (jeziku). Iz toga se javlja taj osjećaj da je njima netko uskratio karijeru i sl., što postaje veliki pritisak. Dajemo si titule koje još ne zaslužujemo, što stvara lažna očekivanja. On je pionir u nogometu, kadet u nogometu, a sa svojih 17 godina će možda postati i nogometaš. Nebitno je tu i koliko netko ima talenta – to ne možemo uvijek ni prepoznati – pa je to isto kao da me pitate hoće li netko biti kirurg! Mi možemo reći da prati dobro gradivo, da je inteligentan, ali to ne znači da će biti nogometaš, umjetnik ili inženjer.

Kada bi svima u sustavu to bilo jasnije, onda bi nestao velik pritisak i svima bi bilo jednostavnije. Kako rekoh – krenimo od zabave i kreativnosti.