Kiro. Krilce. Najslađi mali šišmiš na svijetu.

Velikih ustrašenih okica i naćuljenih ušiju kreće na svoj prvi let. Let u nepoznato. Prvi put sam. Prvi put bez mame. Mamin jedinac… Hoće li preživjeti?

Mrak je i Kiro baš i ne vidi dobro. Očima. Ali, ako naćuli uši, sve je puno jasnije! Jer Kiro Krilce „vidi“ ušima!

Mamini savjeti zlata su vrijedni. Zato Kiro pjeva dok leti i ta mu se pjesma vraća poput eha. Uz pomoć unutarnjeg glasa i „od svijeta uzvraćene pjesme“ Kiro pronalazi put kroz nepoznato.

„Vidjeti se može i drugačije.“, rekla mu je. „Svoj put u svijet možeš utrti na razne načine.“

Prvi put ide sam na jezero. Možda će iznad ili ispod trske naći kakvu žabu ili kukca kojim će omastiti brk! Tisuće pjevajućih letećih zalogajčića čeka ga tamo.

„Kiru je svaka od tih pjesama zvučala kao doručak.“

Njegov prvi let trebao je tek doseći jezero, ali znatiželja malom šišmišu škaklja krila – golica ga misao čega ima s one strane jezera! Istražujući čega ima s onu stranu majčinih riječi ohrabruje se na još hrabriji let – izvan svega poznatoga.

„Van, van na rubove svijeta. Tad je zaista bio prepušten sebi.“

Kirine nas veeelike, ustrašene, a istovremeno hrabre i znatiželjne oči vode na put odrastanja kojim smo svi morali proći. U neizvjesnost, svojim putem, preuzimajući odgovornost za vlastiti let. I kako god daleko letjeli, divno je imati zagrljaj u koji se možemo vratiti.

Topla priča o odvajanju od roditelja, o samostalnom spoznavanju svijeta i njegovih zakonitosti, o hrabrom suočavanju s izazovima koje nam pruža nepoznato i zadovoljstvu pobjeđivanja vlastitih unutarnjih ograda. Priča za djecu uz koju pouku moraju izvući roditelji.

„Ali slijedio je svoju pjesmu. Na nebu iza njega tekla je rijeka šapata pa utihnula.“

Kao i mnoge posebne priče iz tvornice ArTresor i ova je mali umjetnički doživljaj. Jedna od onih knjiga koje biste rado uokvirili i objesili na zid. Ali ne možete se odlučiti koju bi ilustraciju izdvojili, pa je radije ostavljate otvorenu na polici i svaki put kad prođete kraj nje, okrenete stranicu. Jer Kiro je presladak. I naglavačke, i u maminom zagrljaju, i dok se drži za svoj siti trbuščić, i dok vas izbliza oči u oči gleda spreman za let preko svih granica.

Minimalizam izraza, svega nekoliko boja kojima ilustrator „priča“ ovu priču, pridonose jednostavnosti, ističu toplinu i nježnost slikarskih poteza. Loren Long ilustrator je kojeg smo već upoznali u hrvatskom prijevodu Madonninih Jabuka gospodina Peabodyja, ali ilustracijom Noćnog pjeva vinuo se za zamah krila malo više.

A s tim zamahom se i ova knjiga u mojoj kućnoj biblioteci popela korak više i udobno smjestila na povlaštenoj polici.

I listnem je, svaki put kad prođem.

U znak pozdrava Kiri Krilcu. Najslađem malom šišmišu na svijetu.

Pronađite Noćni pjev na našim policama. 

kiro naopačke (1)