"Bili su najavili olujne pljuskove za kraj dana, ali je nebo i dalje bilo plavo i vjetar se stišao. Otišao sam u kuhinju baciti oko na klopu i provjeriti nije li se zalijepila za dno posude u kojoj se grijala, ali sve se odlično odvijalo. Izašao sam na verandu oboružan hladnim pivom i ostao sam ondje nekoliko trenutaka dok mi je sunce obasjavalo glavu. Bilo je ugodno, već sam se tjedan dana svako jutro sunčao žmirkajući očima od blaženstva, a tjedan dana prije toga bio sam upoznao Betty. Još sam jednom zahvalio nebesima na tome i ispružio ruku prema ležaljci s izrazom zadovoljstva na licu." (str. 7)

Ovako započinje nekonvencionalna ljubavna priča, glavna okosnica radnje romana "37,2 ujutro", glavnog krivca za svjetsku slavu francuskog književnika Philippea Djiana.

Glavni muški lik djela, Pisac (u romanu nikada ne saznajemo njegovo pravo ime, što je zanimljiva autorova dosjetka), zarađuje za život honorarnim poslom vodoinstalatera. Čuvar je ljetovališta i piše, po vlastitom mišljenju, ne osobito dobre romane. U život glavnog junaka neplanirano ulazi lijepa i šarmantna Betty, donedavno zaposlena kao konobarica. Pisac objeručke prihvaća Bettyinu težinu života: ona je, naime, mentalno oboljela osoba i ne snalazi se u gruboj realnosti svakodnevice...

Ljepota u mazanju kruha s maslacem

Karakterizacija dvoje glavnih likova omogućuje čitatelju ravnopravno sudjelovanje u ovom podosta zavodljivom romanu. Na početku djela susrećemo Pisca u vrlo popustljivom raspoloženju. Piščevi postupci utjelovljuju čovjeka bez namjere zamjeriti se drugima, prije odabirući stoičko udovoljavanje nestalnoj prirodi ljudskog karaktera.

Premda svoje postupke ne umije držati pod kontrolom, Betty i u stanju progresivnog ludila postupa s čvrstim karakterom i odlučnošću, kratkog fitilja na pokvarenost (ljigavu ćud) ljudi. 

Kako radnja romana odmiče, čitatelj sve više biva fasciniran nepresušnom energijom glavne junakinje.

Ljepota se krije u prevrtanju zelenim očima, provlačenju ruke kroz crnu kosu, njihanju bokova, pogrbljenim ramenima, stisnutim rukama između nogu, milovanju grudi, poljupcima u vrat, sićušnoj bijeloj majici bez rukava, ljubičastoj suknji, šarenim naušnicama, mekanoj koži nalik licu djeteta, rascvjetalosti čudesnog cvijeta s prozirnim ticalima i srcem od skaja sljezove boje, podizanju kose zbog vrućine, ugrizu voljenog čovjeka za uho, mazanju kruha s maslacem, ljenčarenju na verandi, raspravljanju o nevažnim stvarima, gledanju vesterna na televiziji u društvu sestre Lise itd.

Magična povezanost

Djian do perfekcije opisuje oboljelu prirodu svoje tankoćutne heroine (i teško nošenje Pisca s novonastalom situacijom), uvjerljivo dajući dokaz da je Betty snažnija osoba od svog čovjeka. Roman bi se mogao protumačiti i kao naklon nesavršenoj prekrasnoj ženi (na više razina) iz muške perspektive.

 "Da se razumijemo. Od muškarca ne očekujem samo ševu..." (str. 11)

Kroz živopisne događaje pratimo razvoj karaktera Betty i Pisca – i kako to obično biva u spretno osmišljenim i napisanim romanima (npr. "Gonič zmajeva"), Philippe Djian nama čitateljima postepeno otkriva koliko likovi međusobno, jedni od drugih, preuzimaju osobine, vođeni životnim iskušenjima.

Ovdje je u središtu pozornosti, dakako, ljubav. 

Iščitavajući roman, svjedoci smo razvoja magične povezanosti dvoje sudbinom prokletih junaka – od početne erotske povezanosti (seksualnosti) pa do emotivno ne baš lako prohodnog dijela, svojevrsnog poniranja u Bettyinu depresiju, na putu u ludilo, bez povratka u okrilje životne svakodnevice.

Nažalost, ona muška strana Betty, toliko privlačna Piscu i autoru ovog osvrta, postepeno se gubi u trenutku junakinjinog saznanja o nemogućnosti trudnoće. I tada nastupa polagano odvajanje Bettyina duha od tijela i prelaženje  u Pisca, ne bi li postao što snažniji u svakodnevnoj životnoj borbi.

Piščev istančani, nesvakidašnji literarni talent prepoznalo je baš njemu ljubljeno žensko biće, cijelu noć bdijući nad literarnim djelom, koga je on uglavnom zanemario. 

Osobno ne bih znao reći je li "37,2 ujutro" primjer autobiografskog romana, ali dojma sam da u njemu većim dijelom ima Philippea Djiana. 

Neobični i nesvakidašnji, snažni i tankoćutni, višeslojni ženski likovi autorova su jaka strana (vidi recenziju filma "Elle" Paula Verhoevena, snimljenog po romanu "Oh...").

Motiv književnosti, prisutan tijekom cijelog literarnog djela, ključan je za razumijevanje i (moguće) voljenje "37,2 ujutro"; Književnikov uspjeh (izdavač mu naposljetku pristaje objaviti roman) pri kraju romana konačno predstavlja nešto s čime može ponosno stati pred Betty ("Želim biti ponosna na tebe." nešto je što mu u više navrata kaže voljena žena), no i ne samo čitatelju srce se slama kada uvidi u kakvu se hodajuću ruinu pretvorila. 

Ovdje francuski književnik ne propušta uputiti snažnu kritiku licemjernom društvu koje se usuđuje "popravljati" osobe s osobnim pečatom neuklopljivosti i prirodne drugačijosti. Betty je upravo najveću štetu pretrpjela od ljudi – bešćutnih izvršitelja ionako nepravednih, krutih društvenih pravila, osobno nikome ne učinivši nažao.

Godina klasika

Tako na potresan i nimalo ravnodušan način Djian privodi kraju svoj bestseler iz 1985. godine, značajne i po objavljenom nizu bisera svjetske književnosti.

"Parfem", "Ljubav u doba kolere", "Nerudnin pismonoša: (Žarka strpljivost)", "Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta" i "Sluškinjina priča" samo su neki od bestselera čiji je status popularnih knjiga evoluirao u onaj književnih klasika.

Za razliku od spomenutih romana (s iznimkom "Tvrdokuhane zemlje čudesa i kraja svijeta", čija se filmska prilagodba još uvijek nije dogodila), "37,2 ujutro" brzo je prepoznat po pitanju filmske verzije.

"Betty Blue", treći film u karijeri francuskog redatelja Jean-Jacquesa Beineixa, kultno je ostvarenje 80-ih. Oboje glavnih glumaca kasnije su ostvarili zapažene karijere: Jean-Hughes Anglade nastupio je u ulozi Pisca (za potrebe filma lik je preimenovan u Zorga), a nimalo zahvalna uloga mentalno oboljele Betty proslavila je mladu Beatrice Dalle.

"Ima ljudi koji odu i odnesu gotovo sve sa sobom, Betty je bila čista suprotnost, ona je meni bila sve ostavila, sve. I nije bilo jako čudno što mi se povremeno činilo da se nalazi pored mene. Kada danas neka cura napiše knjigu, većinom vam pripovijeda o tome što sve poduzima da bi nekoga frajera bacila na koljena. Srećom pa ja mogu spasiti stvar i na sve strane svijeta galamiti da nisu sve žene takve blesače, da je to samo prolazna moda. Ovdje svima jasno i glasno kažem da je postojala djevojka koja je meni sve dala i ne znam što bih bio učinio bez nje. I neće mi pasti kruna s glave što to kažem. Ne, pa ću to ponoviti još jednom: postojala je djevojka koja je meni sve dala... Podsjeća me to na sitni ptičji cvrkut, na prvi stih dječje pjesmice i zbog toga ne crvenim od stida. Na žalost, prestar sam za to." (str. 362)

Fotografije: 37,2 ujutro