"Veliki Gatsby" Francisa Fitzgeralda: blaga je noć bila u SČK-u
A kako i ne bi, kad je nas osam bonvivana došlo ravno s francuske rivijere, opaljeno suncem, jazzom, pjenušcem i ludim društvom (ovo ludo je zaista dijagnoza).
Kako to uvijek biva, nakon takvog odmora pomalo si snen i nostalgičan, pa smo odlučili naći se opet i ispretresti dojmove s godišnjeg. Pokušali smo rekonstruirati trenutak kad smo se, sasvim nedužni, u kupaćim haljetcima i tada još vulgarno bijeli, uspjeli uplesti u mrežu laži, obmana i strasti jednog braka čijem smo posrtanju kroz odmor i svjedočili te nevjerojatnoj količini gluposti koju ostatci ostataka aristokracije vole konzumirati. Ali ajde, na odmoru si, a s dobrim pićem sve možeš podnijeti.
Brzo su nas uočili F. (pasji) Scott i Zelda, tj. Dick (a zbilja znakovitog imena) i Nicole. Mic po mic, već smo sjedili u njihovoj vili okruženi prekrasnim vrtom, tad još mladi i naivni, vjerujuć' kako su nam domaćini savršeno psihički stabilne osobe. A možda nam je i Rosemary odvraćala pažnju, jer malo tko od nas nije imao želju našamarati je i poslati mami. No, mi ne podržavamo nasilje, pa smo samo ispod sunčanih naočala okretali očima, frktali mediteranskim nosevima i značajno se gledali.
Uglavnom, da skratim priču jer ne želim o njoj pisati više, Rosemary je glumica upitnog talenta koja putuje okolo s majkom u koju je zaljubljena. Stvarno svašta majka rodi. Ali nije baš ni samo majka predmet obožavanja, jer se mala zapali brže od baruta. Uglavnom, ljubavni trokut koji se na trenutke pretvara u sapunicu koja pak s vremena na vrijeme rezultira živčanim slomovima, bankrotima, sanatorijem i proputovanjem svježim planinskim zrakom. Bio je tu jedan simpa lik. Volio je žene, a čini se da je najviše volio zaviriti u čašicu. Kad bi ga alkohol popio, znao bi bit toliko iskren i šarmantan, da se na njegove misli zbilja odvališ od smijeha, ali opet, znao se i zakrvit po krčmama, pa ti se i leš stvori u hotelskoj sobi, a onda dotrči princ Dick i spasi ti karijeru. Eh, taj North. Svejedno, ne možeš ne voljeti ga. Iako ti nije baš jasno čemu sad takve scene, ali O.K. Valjda.
Pozabavili smo se tom nekom analizom tko je koga volio, tko je sazrio, tko je ostao iritantan, povlačili smo paralele sa stvarnim Fitzgeraldom i njegovom Zeldom, dotaknuli se Gatsbyja i Alabama songa, tračali Scotta i Hemingwaya, koji su se izgleda voljeli prije nego što su se mrzili žešće, komentirali propast nazovivelike ljubavi, sugerirali kraj romana, čak i dijelili uloge, a saznali smo da je bolje ne bit klinac i očajno glumit, ako boga znaš. Čak smo svjedočili tome da se Brec obrecne (skoro) na nas (u trenutku kad je izgledalo da će biti žestoka rasprava, ali ispalo je da je to bila samo lažna uzbuna) te time definitivno utvrdili etimologiju njenog prezimena! :D
Kako bilo da bilo, ovaj klasik nam je ostao prilično dobro primljen i preporučujemo ga dalje, a svoje druženje nastavljamo Cestom.