"Suverena čitateljica" Alana Bennetta: na sanjarskom banketu
Aristokratska krv teče venama naših Sanjara, a da bi to saznali bilo je potrebno čitati Alana Bennetta.
Sir Kevin je na koncu primio poziv od posebnog savjetnika.
“Tvoja poslodavka gnjavi mog poslodavca.”
“Da?”
“Da. Posuđuje mu knjige za čitanje. To nije u redu.”
“Njezino Veličanstvo voli čitati.”
“Ja volim kad mi puše kitu. Ne tjeram premijera da mi to radi. Imaš kakvu ideju, Kevine?”
“Razgovarat ću s Njezinim Veličanstvom.”
“Učini to, Kev. I reci joj nek oladi.”
U stakleniku se održavao sanjarski banket. [1]
“Sad kad vas imam samo za sebe…” progovori kralj Franko, sa smiješkom okrećući glavu nadesno i nalijevo dok smo klizili na stolicama kroz labosova blještava svjetla, “već vas neko vrijeme žarko želim upitati za pisca Alana Bennetta.”
“O”, izustimo sanjarski. “Oui.” [2]
U svojoj podužoj sanjarskoj karijeri, rijetko sam doživjela da se Tea pl. Brec na neku knjigu tako o(brec)ne. Svi znamo da ovo zen šumsko biće svojim glasićem može prodati i crnu kroniku pod ispade čiste ljubavi, no čini se da joj je Elizabeta stala na žulj. Sličnu reakciju su imali Iva, Antonio i Crnko starija. Stella, Sanja, Franko i ja smo pokušali obraniti royal baršunaste boje ovog filozofskog traktata o čitanju, u kojem se fine niti strasnog uživanja u lijepoj riječi provlače tako nenametljivo i nježno, a Vibor je tek na raspravi čitao knjigu. Mada, moguće i da smo mi tračerska generacija koja voli kraljevske obitelji (navodno neki od nas gledaju prijenose, pa se pitam, što to ima u sanjarima tužno, da ulaze u kraljevske živote [3]
Što nas je žuljalo?
Često nas zeznu visoka očekivanja, lijepo ukoričene knjigice koje obećaju ispisati biografiju naših emocija, staž u čitateljskim karijerama i naravno posebnosti naših duša. Dok je dio sanjara bio razočaran jer Suverenom čitateljicom nije obogatio svoje biće, drugi dio je pristupio knjizi kao jednom otkrivanju rasta i strasti čitateljice s kojima se lakše poistovjetio. Knjigu je obilježio nježan, prozračan humor, onako kako samo britići to mogu izvesti. Kako knjiga sama po sebi nije jako raspravljiva ako nemaš odličnog voditelja, a Franko se pripremio tako dobro da smo mu iz ruke jeli, diskutirali smo o procesu čitanja za koje smo imali dobre reference iz Bennetta. Pričali smo o odustajanju ili upornosti čitanja i kad se patimo, upoznavanju autora/ica koje nas svojom pojavom, energijom i vibrama znaju razočarati svjetski, pričali smo i o prekrasnom Potteru o kojem ne smijem ni riječi više napisati jer sam u opsjednutoj fazi, o knjigama koje ponovljenim čitanjem dobiju ili izgube neku dimenziju, o YA, nabrajali simpatične scene iz knjige kojih ima zaista mnogo, a o govoru Njezina Veličanstva na samom kraju imamo za reći da nam je sjeo kao honorar. Naravno tračali smo kraljevsku obitelj, Charlesa i Williama i kako su se poružnili, a neki i oženili bezjakinju pa izgubili pravo na prijestolje. Simpatično je da u knjizi Njezino Veličanstvo ima svitu ljudi koja brine o svakom njenom pokretu i pojavi, a mi je uvijek doživljavamo isto obučenom. Razmišljali smo i o potencijalno užasnom životu koje kraljevska obitelj vodi. Naravno da smo iskomentirali i Lady Di.
Zaista iznenađujuće dobru raspravu smo završili guglanjem Bennetta, komentiranjem njegovog izgleda koji se od trenutka kad su ga opljačkale služavke na (priznajem čudan način!) outao i pretpostavljamo da od onda ima istog frizera/ku kao i Elton John. Eh ti poznati! Uskoro slijede i filmske ekranizacije njegovih tekstova, pa tko voli…
U svakom slučaju, knjiga nije gubljenje vremena jer je kratka – tako bar kažu Sanjari koji su joj dali ocjenu 3,44.
Nakon tričarija odlazimo ravno na Bliski istok i gonimo zmajeve!