Slijedeći nepodnošljivu lakoću upijanja Kunderina prvog romana, po mišljenju uglednog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka, jedinog kvalitetnog književnog djela nesuđenog češkog nobelovca ("Šala"), "Marginalci" su u sklopu Mjeseca hrvatske knjige, tijekom mjeseca studenoga, odlučili uskočiti u imigrantske cipele Dubravke Ugrešić, čitajući zbirku eseja intrigantnog naslova "Nikog nema doma", dok je atmosferu predzadnje marginalne plovidbe beletrističkim prostranstvima Anno Domini 2017. upotpunjavala naglašena južina.

Obuzimajući osjećaj nadolazećeg kišnog razdoblja tako je, na nepogrešiv način, legao na ukoričene eseje iz pera ugledne hrvatske književnice.

U odlično napisanoj knjizi, objavljenoj sredinom dvijetisućitih godina, Ugrešić, inspirirana vlastitim nepredvidljivim tijekom kretanja, izražava vječnu fascinaciju spram književnosti, bilježeći na sebi jedinstven način crtice iz svakodnevnog života, oduvijek primamljive čitateljskoj publici, a služeći se stečenim znanjem svog, iskustvom, kao i nepravdom obilježenog bića, o europskoj i svjetskoj političkoj situaciji, pritom ne zaboravljajući vraćati se (pretežito u mislima, a manje fizičkim putem) na vječnu geografsku inspiraciju s pečatom gorčine, znanu kao Balkan, iz perspektive neumorne svjetske putnice, sa stalnom nizozemskom adresom.

A kada je Nizozemska posrijedi, teško je, bar nakratko, ne prisjetiti se Branimira Džonija Štulića, nekadašnjeg frontmena rock grupe Azra i kantautora kultne reputacije.

I Dubravku i Branimira krase statusi neospornih uglednika, postignuti prije raspada bivše države, no i sposobnost razmišljanja svojim glavama (početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u ondašnjem novonastalom razdoblju kreiranja atmosfere opipljive mržnje i međunacionalne nesnošljivosti, što je, na nesreću, zahvaljujući političarima, rezultiralo predobro znanom tragedijom), za što su, poradi slobode govora, između ostalog, pretrpjeli određene posljedice javnog prešućivanja te upornost nastavljanja života u inozemstvu; razlika leži u tome što Štulić, osim svoje nepokolebljivosti u odluci nestupanja na tlo Republike Hrvatske, danas uglavnom nema namjeru stvarati glazbu.

Nova-stara članica

Okupljena, već standardna postava "Marginalaca" (Milana, Ivo i Lari) je, dakle, potaknuta Ugrešićkinim britkim stilom, smislom za ironiju i urođenim darom za zabilježiti sitnice koje znače život te vođena spontanošću i neumornim entuzijazmom našeg voditelja Milana odlučila otisnuti se na intelektualno putovanje u beskrajnost svijeta (Zapada i Istoka), vraćajući se s njega bogatija za još jedan pročitani naslov, premda ne bez spominjanja onih manje dojmljivih dijelova knjige (opterećenost imigrantskim položajem, autoričina pretjerana ogorčenost Hrvatskom i izostanak dojmljivosti trećeg dijela knjige, po komentarima naših članova, manjkavosti su djela).

Neustrašivo zakoračivši u analizu većine napisanih eseja, neovisno radilo li se o posebnosti buvljaka, izležavanju para ruskih imigranata u krevetu vlastite kuće u Sjedinjenim Američkim Državama, različitim načinima verbalne i neverbalne socijalizacije (npr. Nizozemac je umalo pretučen u Zagrebu jer se triput ljubio u obraz, isprva zamijenjen za osobu srpskog državljanstva), življenju u skladu s nametnutim stereotipima (analiza naroda s područja bivše države), Romu Ivanu Kostiću, prodavaču ruža po berlinskim restoranima prije Tamilaca (po ocjeni "Marginalaca" posrijedi je jedan od najljepših eseja u knjizi), značenju američkog hometowna i rodne Kutine, opsjednutosti mladošću po diktatu glazbene i filmske industrije, ulozi malih naroda, ljudskoj opterećenosti vremenom, zamjećivanju tuđe boli, alergijskoj reakciji na riječ identitet, prekrasnosti slanja razglednica, ljepoti Amsterdama ili o nizu neotkrivenih tema koje ćete, vi, dragi čitatelji, ako već niste, s poletnošću iščitavati, održali smo jednu od naših nadahnutijih rasprava.

Polazna točka za konstruktivni razgovor ipak nam je bio esej "Lokalna fusnota", zastupljen na dvjesto i četrnaestoj stranici knjige. Razotkrivajući nepošteno naličje hrvatskih medija, osvrtanjem na svojevremen linč, pokrenut protiv pet istaknutih predstavnica hrvatske kulture (napadnuta je bila i rođena Riječanka, ugledna spisateljica Slavenka Drakulić, čiji je roman "Mramorna koža" čitateljski klub "Nedopričljivi" nedavno uvrstio na svoj repertoar), Ugrešić bilježi prilagodbu tjednika "Globus" sadašnjem vremenu, u okviru naglašeno tradicionalnog društva, skladno s društveno površnom percepcijom ženskog bića; početkom devedesetih etiketirali su ženu najružnijim riječima, jer je govorila istinu, da bi dvanaest godina kasnije slavili ulogu žene u društvu, namještajući joj titulu boginje (doduše, ne Dubravki, već drugim poznatim ženama iz javnog života), za potrebu što veće tržišne naklade svog tjednika.

Licemjerno, zar ne?

A naše najkasnije marginalno okupljanje proteklo je i u znaku povratka osobe, čiju pojavu već poznajemo. Anitu smo onomad upoznali pri osnutku čitateljskog kluba, a sudjelovala je i na raspravi prvog nam odabira, distopijskog klasika "Gospodar muha" Williama Goldinga. Sada je iznova odlučila priključiti se nikada dosadnoj čitateljskoklupskoj plovidbi nemirnim morem, a s knjigom "Nikog nema doma" ostala je oduševljena, posebno hvaleći Ugrešićkin stil pisanja.

Zato, dobro nam došla natrag, draga Anita!

Sreća kao američki proizvod 21.stoljeća

Dakako, svaki čitatelj ili čitateljica će po svršetku, ovisno o proživljenoj dojmljivosti djela, istaknuti ono, njemu ili njoj, najomiljenije; Milanu se, primjerice, najviše sviđaju "Pravo na nesreću" i naslovni esej knjige, dok je moje biće, između mnogih krasnih primjera autoričinog pisanja, ipak odabralo onaj koji govori o opsesivnoj potrazi Amerikanaca za srećom; u njemu autorica provlači i priču svog poznanika, porijeklom Hrvata, čiji su roditelji ranih šezdesetih godina, opijeni likom i djelom legendarne Doris Day, emigrirali u Sjedinjene Američke Države, nastanivši se u New Jerseyju.

Spominjanje New Jerseyja, naravno, ne može proći bez filmofilskog prisjećanja na "Sreću", jednog od najznačajnijih američkih nezavisnih filmova devedesetih, djela scenarista i redatelja Todda Solondza. Solondz je, naime, u desetljeću bogatom po proizvodnji filmova mozaične dramaturgije (od "Grand Canyona", preko snažnog pop-kulturnog okusa "Paklenog šunda" pa do filmova redatelja Paula Thomasa Andersona), prebirući po vrtu nesretnih ljudskih duša, na okrutan i nelagodan način, premda ne bez prisustva crnog humora, također uspješno koristio spomenutu dramaturgiju, iako po prvi put zamjetnije prihvaćenu, od strane široke publike, u filmovima kultnog redatelja Roberta Altmana.

 

Ujednačeno kvalitetne glumačke izvedbe Jane Adams, Lare Flynn Boyle, Philipa Seymoura Hoffmana, Bena Gazzare, Camryn Manheim, Cynthie Stevenson i drugih glumaca, kao i nezahvalna uloga Dylana Bakera (ona psihijatra Billa Maplewooda), omogućile su filmu provokativnost na duge staze, svježu i nakon zamalo dvadesetogodišnjeg postojanja.

"Još prije četrdeset godina slika obiteljske sreće, novih kuhinja, frižidera, automobila, kuća i travnjaka s uredno podšišanom travom bila je dovoljno jaka da jednu Zagrepčanku povuče do New Jerseyja. Danas pedesete godine izgledaju kao bespovratno propuštena utopija. Buntovne šezdesete s djecom cvijeća u potrazi za arkadijskom srećom danas se čine jako ostarjelima. Na sreću konačno oslobođenog, nesputanog orgazma danas gledamo s blagom dosadom. Sedamdesete godine i otkrivanje egzotičnih krajeva u sve jeftinijim i dostupnijim turističkim aranžmanima danas, u strahu od opasnih sunčevih zraka i terorističkih bombi, radije zamjenjujemo ostankom kod kuće. Rušenje zida i oslobađanje komunističkih masa u devedesetima nije, čini se, donijelo očekivanu sreću ni nesretnicima s one strane zida niti sretnicima s ove. U takvu okolišu jedino što mogu ponuditi iz svog repertoara je stara poslovica: 'Sretni ljudi ne gledaju na sat.' Osobito ti koji nose 'rolexe'. " (str. 84. – 85.)

OCJENE: Anita – 5; Milana – 3; Milan –3,8; Lari – 4,5; Ivo – 3,5; Sabrina – 4,3