"Kvaka 22" Josepha Hellera: šetnja svijetom vojske uz osebujne likove
Izvještaj sa sastanka grupe Odsutni Studentskog čitateljskog kluba održanog 26. studenoga 2012.
Kvaka 22 dosegnula je svoj vrhunac paradoksa 26. 11. u 17 sati. Onaj tko je htio biti slobodan u 17 sati i klopat' negdje nešto fino ili uživat' u toplini obiteljskog ili samačkog života sa 17 mačaka je zapravo normalan. A ovi nadobudni Odsutni koji se jesu pojavili, nisu normalni, uživaju na borbenim zadacima (kojih je sve više) s raznoraznim književnim naslovima za koje bi im i pet života bilo malo (parafraziram našu Sanju) i ne bune se.
Knjiga je podijelila našu malu kompleksnu zajednicu. Nekima je zasmetao njezin otrov, nekima otrova zapravo nije bilo, neki su smatrali da se autor u drugom dijelu izgubio, dok su drugi mislili da je to također igra s čitateljem koji i sam upada u svojevrsnu kvaku 22. A bilo je i onih koji knjigu nisu čitali.
Sve u svemu, na 400-tinjak stranica Heller nas šeće po vojnoj bazi, pukovničkim uredima, bojišnicama i bordelima. Susrećemo PTSP-ovce, osobe poput Mila koji "ratnom prtofiterstvu" daju novi smisao, Majora Majora Majora Majora koji se osjeća toliko nevažnim da radi male zlobe i pomutnju gdje stigne, pukovnike i narednike kojima je samo do toga da budu najpoznatiji po najviše izvršenih borbenih zadataka, iako će to možda značiti da će više od polovice eskadrile izgubiti glavu, pa sve do bizarnih situacija kad živog čovjeka "ubije" ministarstvo obrane svojom birokracijom i na konto čega njegova žena prima vojnu penziju :). Antiratna proza s antiherojem u glavnoj ulozi i pregršt besmislenih situacija koje i danas mogu biti ili jesu aktualne.
Ima tu još živopisnih likova, ružnih, šokantnih, komičnih scena, pa i bolne istine na kraju knjige. Svakako preporuka onima koji nisu čitali, a onima koji je još nisu završili - poticaj (jer ipak je recenzirana četvorkom). Meni je svakako to novi ulaz na policu najdražih!