Čavjanske čitateljice u svibnju 2019. imale su pred sobom roman "Dražesno kolektivno samoubojstvo" Arta Paasilinne, jednog od najpopularnijih i najplodnijih (oko tridesetak romana!) finskih autora.

Ovo je roman koji se na zabavan način bavi dramatičnom i sve aktualnijom temom samoubojstva. Iako bi se po naslovu moglo pomisliti, ovdje se ne radi o morbidnom crnom humoru, već o blagoj ironiji i cinizmu koji kod čitatelja izaziva simpatije.

Čitateljski klub: Čitateljski klub Knjižnice Čavle

Pročitana knjiga: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Autorica: Arto Paasilinna 

Datum rasprave: 28. 5. 2019.

Naime, Onni Rellonen, propali direktor, krene se ubiti u jedan sjenik, ali se tamo sretne s drugim samoubojicom, pukovnikom Hermanni Kamppainen, koji se htio ubiti u istom sjeniku. Umjesto da se ubiju, odlučili su se organizirati, pozvati svoje istomišljenike te napraviti jedno sasvim "dražesno kolektivno samoubojstvo", za koje bi možda mogli izabrati i neko ljepše mjesto i možda čak dobiti "popust na količinu" (!). Iz svih krajeva Finske javili su im se ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu iz ovog ili onog razloga - prodekanica Helena,  uzgajivač sobova Uula Lismanki (nije samoubojica, susjed ga je prijavio na oglas, kao osvetu jer je on njegovu baku prijavio za natječaj za miss!), vozač autobusa Korpela, seljak Urho, učiteljica Elsa, brodovlasnik Mikka Heikkinen, "zrakoplovna luda" Jarij Kosunen, direktor cirkusa Sakari Piippo i mnogi drugi.

Putujući Finskom, sjevernom Norveškom, Njemačkom, Alzasom i Švicarskom, sve do Portugala, samoubojice uživaju u prekrasnim krajolicima i pomalo bizarnim situacijama. S vremenom, većina njih shvaća da su razmišljajući o samoubojstvu počeli jasnije razmišljati o životu. Sve više sumnjaju u svoju odluku.

"Na dugom putovanju u društvu supatnika narasla im je želja za životom. Odlazak iz svojih malih sredina proširio im je poglede. Život im je počeo prijati na sasvim novi način. Budućnost je izgledala svjetlije nego što su početkom ljeta mogli i zamisliti." (str. 234.)

Tu je i konobar Sappo, "kvaritelj žalosti",koji ih podsjeća na lijepe strane života u Finskoj.

"Već sama činjenica što sauna postoji nije davala za pravo nijednom Fincu da počini samoubojstvo, bez obzira na okolnosti, a svakako ne prije no što se u njoj pošteno ispario."(str. 150.)

Roman, dakako, ima sretan kraj - planiranje samoubojstva pretvara se u nova prijateljstva, zajedništvo... slavljenje života!

Pored samoubojstva, autor se bavi i drugim negativnim pojavama u finskom društvu - zloba, pohlepa, bogati tlače siromašne, potiče se alkoholizam u vojsci, gospodarstvu, sirotinja galami i pravi nered, pljačka prirodnih bogastava, zemljoradnici gnojivom uništavaju zemlju...

Kroz lik inspektora Ermei Rankkala i Odbora za državnu sigurnost autor kritizira  neučinkovitost birokracije.

"Odbor je nepopustljivo odlučio nastaviti s praćenjem turističkog autobusa. Od tog trenutka sastajao se jedanput tjedno, na uobičajenom mjestu, na uobičajen način. Tragovi tajne samoubilačke organizacije gubili su se usred Europe. Budući da se to pokazalo važnim za državnu sigurnost i ugled zemlje, nisu se prestajali sastajati. Nikad nisu saznali ništa nova. To je trajalo godinama, a traje i dalje." (252.)

Roman vrlo znakovito obogaćuju narodne mudrosti, misli o životu i smrti.

Na samom početku:

"U životu najvažnija stvar je smrt, ali ni ona nije posebno važna."

I prije drugog dijela romana, kada se samoubojice već pomalo premišljaju:

"Sa smrću se može igrati, ali sa životom ne. Živjeli!" (str. 175.) 

Autorov je stil jednostavan, čitak, čemu zasigurno pridonosi i kvalitetan prijevod.

Kako je to često slučaj, a zato i volimo naš klub, mišljenja o knjizi bila su podijeljena.

Za Edu ovo "nije pismo koje voli", roman je se nije dojmio, autor se previše zadržava na sitnim, malim temama, ostao joj je dojam da nešto nedostaje.

I Marinki je "nešto falilo", puno je više očekivala iako je roman lako čitala.

Sanji ne paše tip humora u ovom "romančiću". Sve joj je prilično "plošno" i fali joj lik s kojim bi se povezala. Ipak, ističe motiv boce u jezeru Humala (fin."pijanstvo"), tučnjave sa skinhedsima, frizirani pogreb Jarija Kosunena, a posebno je se dojmila sudbina zlostavljane učiteljice Else.

I Jasenki je falio lik s kojim bi se poistovjetila, a s obzirom na temu očekivala je više psihoanalize likova. Ističe osamljenost i otuđenost društva, koja je i naša stvarnost. Ipak, "dobro je jer su sretno finili", barem većina.

Mariji se roman svidio "na drugu". Nakon što ga je pročitala, ponovnim prelistavanjem otkrivala ga je kao "kore od kapule". Autor daje vrlo dobar presjek finskog društva, uz sklonost samoubojstvu ističe i sveprisutni problem alkoholizma i obiteljskog nasilja. Propali životni projekt brodovlasnika Mikke Heikkinen podsjeća je na naše, riječke teme, "Galeb", "3. maj"... Dopao joj se sretan kraj uzgajivača sobova Uule Lismankija i napomena o sličnosti laponskog i portugalskog jezika.

"U dva mjeseca naučio je portugalski, što nije ni čudo s obzirom na to da su laponski i portugalski po zvuku slični. Portugalski se jezik razvio od narodnog latinskog, a laponski od blejanja sobova." (str. 255.)

Tatjana ističe zanimljiv mentalitet Finaca, vrlo duhovito prikazan. Zasmetao joj je preveliki broj likova.

Rajna je bila skeptična zbog same teme romana. Ipak, početak joj se dopao, posebno specifičan humor, cinizam. Kasnije je "nije povuklo" na čitanje, ne sviđa joj se prikaz "samoubojstva kao trend".

Jadranki F. dopala se ideja romana. Smatra da je autor namjerno likove prikazao plošno, kako bi im se narugao, kao i samoj temi samoubojstva. Ima dojam kao da je roman ciljano pisan za film.

Tonka je roman iščitala kao "dražesno kolektivno druženje i pomaganje da se prebrode poteškoće koje nam život nameće" te joj se stoga najviše sviđa sam kraj.

Mileni se roman jako dopao. Originalna tema, specifičan humor, doza ironije i cinizma, pomalo otkačeno, odmah od prve rečenice doslovce ju je vuklo na čitanje. Ističe cijelu paletu osebujnih likova, namjerno karikiranih te odličan kraj, pomalo pretjeran, u skladu s cijelim romanom. Naglašava apsurdno ponašanje aktera romana. Cijelo vrijeme ponašaju se sasvim suprotno svojoj prvotnoj nakani. Naime, poneki su vrlo odgovorni prema svojim obavezama. Vozač, vlasnik luksuznog autobusa Raun Korpela "nije stigao na sastanak jer je upravo tog vikenda morao ići po novi autobus... bio je u     dvojbi: ubiti se ili početi voziti novi izletnički autobus."(str. 93.)

U odgovoru na oglas napisao je: "Samoubojstvo me jako zanima, ali sad nemam vremena za pisanje. Javite se pa ćemo    se dogovoriti."(str. 96.)

Seljak Urho samoubojicama je pak odgovorio, poput našeg Dudeka:

"I ja bi rado išel se ubiti s vama, na Nordkapp... ali nama seljacima je ljeto puno poslova . Nemrem sada putovati." (str. 110.)

Ironije nisu pošteđeni ni opisi prirode.

"Svi su šutjeli. S polarne pučine puhao je mrzli vjetar. Neumorno rumeno sunce nordijskog dana ležalo je na sjevernoj crti obzora bojeći svojim krvavocrvenim sjajem površinu mora. Teški su se valovi lomili uz stravične udare o okomitu stijenu. Crvenokljune ptice svađale su se s morskim galebovima. Povremeno bi do skupine samoubojica doletjelo ptičje govno." (str. 168.)

Iako su naša mišljenja i dojmovi bili podjeljeni, ipak je roman " Dražesno kolektivno samoubojstvo " finskog autora Arta Paasilinne "izvukao" ocjenu vrlo dobar (3,7)!

U lipnju 2019. čitamo putopis "Brazil u 77 priča" domaćeg autora Roberta Pauletića.

Zbog blagdana krajem lipnja, naša je sljedeća rasprava u utorak, 2. srpnja 2019.

Za čitanje u rujnu 2019. izabrali smo roman "Rana jesen" američkog autora Louisa Bromfielda. 

Prijedloge za čitanje u listopadu 2019. - izbor iz domaće književnosti - pripremit će Rajna.

Uživajmo u putovanju egzotičnim Brazilom...