Opet se je dogodilo. U posjetu Lab-u prošli je tjedan bila grupa osnovnoškolske djece koju sam kao dio štosnog, pomalo trik uvoda u malu demonstraciju 3D printanja, pitao jesu li ikada bili u nekoj tvornici. Zapravo uvijek znam odgovor, ali se i nadam da će jednom biti drugačiji… I tako jedna curica diže ruku. Potpuno sam zaintrigiran, znatiželjan. ”Bili smo u onom Benčiću. Znate za to?” . Ne znam da li me je netko snimao u tom trenutku ne bi li zabilježio moj izraz lica. O da, znam za Benčić, tu bivšu tvornicu motora usred centra grada… No tamo je sada eventualno tvornica probavnih ostataka kolonije golubova. Prešućujem cinizam, prošli smo put rekli da prema djeci takvi ne trebamo biti... Smijem se i ipak pitam dalje “da li ste bili u tvornici koja još uvijek radi?”

Muk.

Bez ulaska u ikakve dublje analize već je površinski zanimljivo da u osnovnoj školi učenike često vodimo na doista razna mjesta, ali izrazito jako rijetko na mjesta nekog ozbiljnog stvaranja hardvera ili softvera, proizvodne pogone bilo koje vrste, ozbiljnije radionice i mjesta obrta. Razlozi tomu ne leže npr. u (ne)sigurnosti na koju bi se vjerujem mnogi pozvali, već u potpuno drugim (ne)motivacijskim sklopovima - proizvodni pogoni se ne tretiraju kao senzacija pa ni nije “vruće” ići u tvornicu, takve izlete ne predviđa ni kurikulum ni bilo koje drugo nastavno planiranje, a siguran sam da se mnogima to ni ne čini privlačnim s obzirom na stereotip da tvornice nisu mjesta za “odlikaše” kakvih je u osnovnim školama pedeset posto…

Na izlet se često ide radi nagrade, a kakva je to nagrada ići u tvornicu?! A postoje i opskurniji i praktičniji razlozi - zauvijek ću pamtiti anegdotu iz Muzeja starih računala Peek&Poke. U posjetu je došla ranije najavljena grupa osnovnoškolskih učenika, ali nas je učiteljica na ulazu molila da se smanji cijena ulaznice (s 20 kuna na 10 kuna ili besplatan ulaz!) jer su djeca potrošila sve u McDonaldsu koji su posjetila ranije. A bio je to edukativni izlet...

Ovo kretanje oko veze škole i tvornice doziva i spomen na knjigu Stipe Šuvara “Škola i tvornica”, čini se apsolutno omražen splet ideja o vezi obrazovanja, tvornice te potrebi za boravkom učenika u ambijentu rada i stvaranja… U jednom od ovih naših pisanja mislim da ćemo i u nju zaviriti te pokušati odmaknuti slojeve propale ideologije, a zadržati korisne dijelove…

Ako ste u ovom trenutku okrenuli očima na još jednu “retro” bombicu obećajem da ćete u ovim osvrtima na njih nailaziti jako često jer su ilustrativni i zabavni - da ne bilo zabune te crtice iz prošlosti nisu nostalgije radi već više metaforička igla koja nas lagano “pika” i podsjeća na to kako je kobno biti autodestruktivan, a takvima smo se mahom pokazali posljednjih tridesetak godina...

O djeci i njihovim (ne)dolascima u mjesta rada ne govorimo danas slučajno jer nas suštinski zanima za koga uopće sve vezano uz “makers” prostore i paradigmu treba raditi. Težnja za formiranjem "makers" prostora ističe se kao jedan od važnih faktora vezanih uz razvoj stvaralačkog pokreta uopće pa nas zanima za koju bi to zajednicu i koje tipove ljudi stvaralački prostor trebao uopće postojati? Za djecu, starce, majke? Kako prepoznati zajednicu na koju neki “makers” prostor u hrvatskim gradovima može računati i o kojim pitanjima treba voditi računa? Koja načela vode njen razvoj i koja pitanja leže u temelju? Sve to nas zanima…   

Za sljedeće susrete u ovim našim pisanjima ostavit ćemo pitanje konkretnih primjera i brojeva, a danas ćemo se osvrnuti na 5 pitanja i puno podpitanja na koja vjerujemo valja probati naći odgovor kada nam na um padne misao “baš bi bilo fora imati makerspace u našem gradu” .  

5. Koju vrstu stvaralačkih aktivnosti želite razvijati iliti sa šivaćim strojem robot može dobiti haljinu

Super marketinški primamljivi pojam “makera” krije iza sebe cijeli niz slojeva i mogućih značenja. Pogledamo li samo područja kojima se stvaraoci bave počinje vrtoglavica - robotika, elektronika, 3D printanje, produkt dizajn, tekstil, stolarija, softver (...), samo su neka od njih. A čak i kada nam postaje jasnije područje ostaje pitanje stupnja svake od aktivnosti koju uključuje…

Tako je npr. velika razlika da li u svojem prostoru robote samo želite slagati od već spremnih “kitova” ili želite upravljati cijelim razvojem od softvera do hardvera. Posljedice izbora su vrlo konkretne, posebno na planu potrebne opreme - dok vam je za prvi izbor potrebno nešto odvijača, lemilica i ostatak posade iz obične alatne kutije u potonjem slučaju trebat će vam možda i CNC, i laserski rezači, i 3D printeri za metale, da spomenemo samo ponešto… Dakle, izabrati područje i željeni stupanj bavljenja jedno je od prvih pitanja na koja si moramo pokušati odgovoriti. A pojam “stupanj” nas vodi prema “četvorci”...

4. Koji tip korisnika želimo iliti varenju se ne gleda u oči

Već nakon uvoda o djeci može se postaviti pitanje - želimo li djecu u našem “makers” prostoru? Da li bi djeca trebala imati vlastite prostore te vrste i funkcija? Kakva treba biti edukativna relacija odraslih prema djeci? Odraslim ljudima je vrlo privlačno govoriti o djeci, posebno darovitoj za stvaralačka područja, to je vrlo romantično i privlačno, ali realnost je takva da većina nas nije ni spreman za edukativni rad niti to želimo nešto ozbiljnije provoditi jer moramo biti posvećeni vlastitom profesionalnom razvoju. Tada moramo odlučiti da li će naš prostor biti za vrhunske ili prosječne profesionalce, one koji to tek žele postati ili pak za potpune amatere?

Vrlo je jednostavno zamisliti misaoni eksperiment u kojem se npr. u našem gradu kreira takav prostor te se na prvom sastanku nađe i profesionalni varioc iz 3. maja, ali i tridesetpetogodišnjak koji bi volio raditi s metalom i variti, ali vidio ga je uglavnom u susjedovoj garaži gdje ga je podsjećao na vatromet. Zapamtio je da je i mama rekla kako u varenje ne treba gledati jer se može oslijepiti… Kako pomiriti takve interese i pronaći zajedničku sponu svih članova i korisnika? “Makers” prostori su obično u rukama dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka. Što ako dođe umirovljenik koji je možda čak i radio u tim nekim bivšim tvornicama, a sada pod stare dane na papirima radi nacrte određenih inovacija koje bi htio pretvoriti u pravi proizvod? Kako ćete iskoristiti npr. njegovo znanje o bušenim karticama i iskomunicirati prenošenje nacrta s papira u računalni 3D model?  

3. Tko vodi prostor iliti i WC netko mora prati 

Pričajući s kulturnim, obrazovnim i kulturno-kreativnim djelatnicima Rijeke stječe se dojam da je najveći problem bilo kakvog rada i razvoja - prostor. Vjeruje se da ih kronično nedostaje i sl. te da upravo njihov izostanak čini najveću prepreku razvoju organizacije i projekata. Zamislimo opet naš misaoni eksperiment u kojem je sve savršeno i prostora ima koliko god želimo - tada bi vjerojatno shvatili nešto potpuno drugo - pravi izazov je kako će taj prostor doista živjeti. Pitanje zajednice koja će u njemu živjeti vjerojatno ovisi o cijelom nizu praktičnih pitanja svodivih na tko tko će ga i kako voditi. A kad kažemo “voditi” ne mislimo samo na uredsku menadžersku poziciju…

Prva asocijacija na osjećaj koji želimo od dobrog “makers” prostora je da budemo slobodni te da nam je ugodno kao doma.  Koliko je i na koji način to uopće moguće? Stvaralačkim prostorom također uvijek netko upravlja i apsolutno uvijek moraju postojati neka usmjeravajuća pravila. Počnimo samo od razine elementarnih potreba - prostor je to s puno tehnologije, skupe opreme… Tko će ga zaštiti od toga da netko npr. maleni Raspberry Pi sa stola samo spremi u džep i ode? Ni kada se sagledaju i “banalna” operativna pitanja broj im nije malen -  npr. 3D printanje nije proces od dvije minute, netko mora upravljati uređajima, primati narudžbe, pripremati modele za printanje, brinuti da se model ne odlijepi ili filament za zapetlja…  Tko će gasiti svjetlo, a tko čistiti WC? Kompleksnija pitanja sada ćemo samo marginalno spomenuti, a pružiti im pažnju u sljedećim osvrtima no tko će se brinuti za nabavku opreme, dolazak ljudi, tko će stvarati osjećaj slobode i doma, a da se nitko drugi ne osjeća ugrožen, tko će tražiti eventualne profesionalne poslove i financije za funkcioniranje? Kako će se komunicirati i raditi marketing?

Kada kažemo “tko vodi prostor” mislimo na sve nivoe njegovog funkcioniranja….

2.  Kako će se financirati iliti moramo stvoriti kasicu prasicu

Različite motivacije ulaska i rada u “makers” prostoru možda ništa ne može tako dobro pokazati nego kao odnosu prema novcu.

Jura želi postati bogat na temelju prodaje proizvoda, a Marko slavan zbog inovacije,  Irma samo želi nešto raditi rukama, a Katarina dobru zabavu uz lemilicu..., Franjo mrzi korporacije i Apple, a Đuro bi vrlo rado da neki korporativni investitor kupi prostoru i ekipi najbolje 3D printere… U kojem se god liku prepoznali svima je jasno da prostoru s visokosofisticiranom tehnologijom i svakodnevnim razvojnim potrebama trebaju ozbiljna financijska sredstva. Da li će to biti naplaćivanje usluga i kojih to točno? Da li će se naplaćivati samo korištenje strojeva i materijala ili razvijati i cijena neke dodatno pružene vrijednosti? Tko će biti vlasnik proizvedenog ako je proizvod rezultat timske suradnje?  Da li je u redu primati narudžbe od profesionalnih poduzeća? Koja treba biti uloga javnih proračuna i trebaju li gradovi, županije, država kao predmet strateškog razvoja nekako uključivati u budžete i javne stvaralačke prostore koji više nisu samo i do sada financirana tradicionalna “tehnička kultura” i pripadajući domovi i centri? Trebaju li svi porezni obveznici podržavati rad hobista i entuzijasta i to po kojim kriterijima? Što cijela zajednica od svega toga doista ima?

To nas vodi prema jedinici…   

1. Koja je krovna strategija razvoja zajednice iliti dabogda nemao pa imao

Gdje želimo biti kao zajednica vjerojatno je ključno pitanje pa se upravo zato izrađuju odgovarajuće strategije razvoja. Ili bar bi se trebale raditi zbog toga. No strategije obično ne radimo ni u svakodnevnom životu (reći će netko da zbog balkansko-mediteranske krvi cijenimo spontanost življenja i   strašno nam je mrsko kada čujemo da netko nešto ozbiljno i dugoročno planira). U kontekstu stvaralačkih prostora problem strateškog promišljanja možemo vidjeti u sljedećim pitanjima - da li stvaralački prostor treba graditi na temelju zajednice koju već imamo - npr. ako u zajednici ima puno tekstilaca da li treba uvažavati tu činjenicu i razvijati sadržaje koji dodatno jačaju već postojeću snagu ili treba ići drugom stazom - npr, u zajednici nema puno tekstilaca, ali zaključimo da nam je strateški važno u vremenskoj točki XY imati puno tekstilaca pa onda ulažemo u razvoj i uopće u njihovu pojavu…  

Naravno da ako idete prvom stazom želite prostor koji mora imati visoko sofisticirane strojeve za rad s tekstilom, istraživački centar za ispitivanje mogućnosti 3D printanja tekstila, rad na “pametnim” tkaninama, ali ako krenete drugom stazom morate biti spremni da će vaš stvaralački prostor biti pun totalno drugačijih ljudi - možda s puno dobre volje, ali minimalnih znanja… Tada i na planu tehnike neće obzir dolaziti najskuplja i najkompleksnija oprema.

Moguće je čak i da nema motivacije "zajednice" već vi kao javni djelatnik i upravitelj strateški vjerujete da nešto treba razviti. Kako  motivirati zajednicu, tko to treba uopće raditi, da li je uopće u redu nekome nametati interese? Tu opet možda dolazimo na djecu, kao formativno najpotentnije i najbliže tabuli rasi, ali vrijedi reći da  tada gordijski čvor presjeku i važne poteze u odgovoru na cijelo ovo pitanje mogu napraviti samo "veliki igrači"…  

Jedan takav fascinantan dolazi iz Poljske, zemlje koja uz Irsku ima stalan rast BDP-a i prilično impresivan razvoj - tamošnji proizvođač 3D printera Zortax će na 180 lokacija u poljskoj pokrajini veličine Hrvatske u javnim ustanovama stvoriti centre 3D printanja s uređajima, materijalima, edukacijom… Ono što je važno je da uređaji neće biti na nekim izoliranim i npr. samo znanstvenicima i inženjerima dostupnim mjestima već će biti dostupni “običnim” ljudima npr. kroz mrežu knjižnica. Probajmo to grubo prevesti u domaće relacije - zamislimo da u 36 najvećih domaćih gradova 2016. godine nastane javni centar s po pet 3D printera i  pratećom opremom (inače, lijepo je početi i s jednim 3D printerom, a kamo li s pet….).  

To otprilike znači da bi u toj situaciji vrlo lijep, javnosti dostupan i funkcionalan centar 3D printanja dobili u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Velikoj Gorici, Slavonskom Brodu, Puli, Karlovcu, Sisku, Varaždinu, Šibeniku, Dubrovniku, Bjelovaru, Kaštelima, Samoboru, Vinkovcima, Koprivnici, Đakovu, Vukovaru, Čakovcu, Požegi, Zaprešiću, Sinju, Petrinji, Solinu, Kutini, Virovitici, Križevcima, Svetoj Nedjelji, Rovinju, Makarskoj, Kninu...

A možda i idemo prema tome - koracima koji se mjere kao tanji od slojeva 3D printanih modela, ali ipak koracima. U Sisku je u organizacija 3D Print Foruma održan "3D Print Show", skupilo se je preko 20 uređaja za 3D printanje na jednom mjestu i naravno da je to sjajno i pozitivno. Sisak stereotipno povezujemo s korupcijom i famoznom županicom, industrijskom propšću (sjetimo se što je u prvom nastavku Toth rekao o negdašnjem kretanju naklade Majstora u tom gradu) i možda postane jedan od centara nove domaće industrijske zbilje.  

Živi nam bili i nešto dobro stvarali do sljedećeg nastavka…