- Djeco, jeste li ikad bili u nekoj tvornici?

Tišina...

To uvodno pitanje, pomalo dramatično kao i nijemi odgovor, jedno je od onih s kojima započinje razgovor s djecom viših razreda osnovnih škola na radionicama i demonstracijama 3D printanja i modeliranja u Inkubatoru 3D printanja za djecu i mlade u Gradskoj knjižnici Rijeka - zasad jedinom domu 3D printanja u Hrvatskoj. Ne mislimo da bi u drugim hrvatskim sredinama odgovor na pitanje bio drukčiji, ali je tim čudniji i emocionalno teži jer pitamo i razgovaramo u Rijeci, jednom od većih i važnijih industrijskih žarišta bivše države. Istodobno, djecu i đake koji na izletima iz raznih krajeva posjećuju Rijeku možemo vidjeti na nekoliko uobičajenih turističkih lokacija, možda i u luci, na spoju kopna i mora, viđamo ih u restoranima brze prehrane, ali ne i na edukativnoj šetnji barem kroz jednu tvornicu ili tvornički pogon niti na mjestu gdje se još može vidjeti goleme brodove u izgradnji, a kamoli pred nekim brodskim motorom velikim kao kuća. Vjerujemo da bi ih uz didaktičko metodički prilagođeno vođenje i atraktivna objašnjenja takva šetnja u trajanju od jednog školskog sata potakla da i sami jednog dana postanu - stvaraoci.

Ne želimo idealizirati prošlost i nostalgično govoriti o povijesti, no dopuštamo da su neki njeni elementi itekako intrigantni. Želimo raspravljati i pokrenuti širi dijalog o budućim generacijama od kojih ne očekujemo isključivu konzumaciju već samostalno domišljanje i ostvarenje stvaralačkih ideja.

Stvaranjem protiv konzumerizma

U posljednjih tridesetak godina uljuljali smo se u konzumerizam ili potrošaštvo kao jedini prihvatljiv način življenja. Proizvodnja i fizičko ostvarenje dobrih zamisli nije nešto što bismo žarko željeli, jer dovoljno nam je znati za nekoliko velikih otkrića koja su napravili drugi, a mi ćemo ih sebi već jednom kupiti. Otkrivanje tajni proizvodnje i funkcioniranja, a pogotovo izazova poboljšanja i inovacija nije baš jednostavno jer zahtijeva znanje, vrijeme, požrtvovnost... Stoga lakše biramo dućane, a ne tvornice. Biramo kladionice, a ne radionice. Biramo uvoz, a ne izvoz. To je logika kojoj treba stati na kraj, među ostalim i uz podršku odgojno obrazovnih aktivnosti za djecu.

Gotovo poput princa na bijelom konju pojavljuju se posljednjih godina 3D printeri, zapravo nova industrijska tehnologija koja cjenovno, dizajnerski i funkcionalno, postaje pristupačna i korisna znatno većem broju građana. A ona u svakom prostoru gdje je postavimo oživljuje i pronosi duh industrije. Nada je na vidiku? Vjerujemo da je.

3D kurikulum 

Priča o reformi odgoja i obrazovanja te transformaciji kurikuluma mantra je koja traje desetljećima. Kao da je normalno svaki čas mijenjati odgoj i obrazovanje brzinom kojom se mijenjamo kao ljudi, politike, stanje u privredi i tehnologija koju koristimo, uvijek po nekom planu koji prekida kontinuitet, a novo ne ispunjava potrebe. Sve to bez obzira što o tome govorila stručna vijeća, radne skupine, odbori... Pritom najveću pažnju i svjetla reflektora dobivaju pitanja koja su plodno tlo za ideološke borbe (seksualni odgoj, građanski odgoj...), dok goruće pitanje o ulozi tehničkog obrazovanja i pripadajuća nova pismenost u koju se uključilo računalno 3D modeliranje i uz to vezano 3D printanje nisu na listi zanimanja, a nema ih niti na medijskim naslovnicama. Ilustrativan je i uvid u školsku praksu. U sklopu razvoja inkubatora 3D printanja za djecu i mlade provedeno je tako istraživanje stavova učitelja i profesora osnovnih i srednjih škola Primorsko-goranske županije kojim se pokušalo saznati kakvo je stanje glede 3D printanja i 3D modeliranja. Najblaže rečeno, u veljači 2015. godine situacija je bila zabrinjavajuća. Nijedna škola Primorsko-goranske županije nije imala 3D printer u svojoj opremi, a 3D modeliranje kao dio plana i programa - ili barem usputnog spomena u nastavnom procesu - moglo se pronaći samo u tehničkim školama. Nažalost, uglavnom u obliku koji nije potpuno usklađen s današnjim potrebama i mogućnostima. Ipak, nadu pobuđuje zanimanje dijela nastavnika i njihova želja za promjenom nabolje, što se ponegdje i primjećuje. Osnovna škola Srdoči osmislila je projekt u sklopu kojega će i raditi s 3D printerom dok su maturanti Srednje škole za elektrotehniku i računalstvo okušali svoje umijeće u samogradnji 3D printera. S druge pak strane, jedan manji postotak nastavnika vjeruje da 3D modeliranju i printanju uopće nije mjesto u školi!

Nova učionica tehničke kulture

Istraživanjem su se otkrile problematične točke teorijske i metodološke prirode koje bi trebalo sustavno razriješiti. Naime, aktivnosti 3D modeliranja i printanja nastavnici gotovo isključivo povezuju s nastavom računalstva što je dugoročno štetan pristup. Riječ je o samo jednom segmentu bavljenja 3D printerima, uglavnom tijekom samogradnje uređaja, dok se istražuju i izrađuju softveri za 3D modeliranje na razini funkcioniranja i programiranja... No, važnije je shvatiti - a to je jedna od naših temeljnih teza - da su i 3D printanje i programi za računalno 3D modeliranje prije svega alati za stvaralačku igru, dok je stvaralaštvo rezultat sinergijskog djelovanja, timskog rada, spajanja različitih znanja, vještina, talenata i najvažnije - kreativnosti. Naprimjer, vještina 3D modeliranja često je odraz likovne pismenosti i sposobnosti vizualizacije, na koju se nadovezuje i značaj preciznosti i jasno- će razmišljanja. Ideja o tome što se može oblikovati na stroju koji zamišljeno pretvara u trodimenzionalni predmet može zasvijetliti čitanjem dobre knjige, čemu pomaže i nastava hrvatskog jezika… Dakako, to nije uvriježeni način na koji smo navikli razmišljati kad želimo odgojiti novu stvaralačku generaciju, no čini nam se da je ispravan.

Slijedom toga i učionica tehničke kulture, današnja “uspavana ljepotica”, dobiva potpuno novu energiju, ulogu i svrhu postojanja… To ne mora biti isključivo prostor za nastavu tehničke kulture koja je planiranom satnicom ionako reducirana i stjerana u kut, već postaje školski stvaralački centar - fab lab, maker space, da upotrijebimo pomodne, ali ilustrativne anglosaksonske izraze za prostore u kojima se okupljaju stvaralački nastrojeni pojedinci udruženi u čaroliji stvaranja i eksperimentiranja, najnovija tehnička dostignuća nisu više crteži, već alat budućnosti koji djeca mogu razumjeti. U takvom centru školskog života jedan od glavnih junaka je 3D printer koji ulogu nalazi i u ostalim predmetima, od nastave kemije, fizike, hrvatskog jezika - npr. likova iz pročitane knjige koji mogu oživjeti u igri - do biologije gdje se posudice i sustav navodnjavanja za uzgoj neke biljne kulture oblikuje i osmišljava u školi, na 3D pisaču! Prostor je prije svega mjesto eksperimentiranja i planiranih pokušaja, a ne samo učionica za slušanje i učenje napamet, jer takvo znanje brzo nestaje i ne potiče želju za dodatnim spoznajama. Znanja kojima se ne vidi primjena a potom ih se nakon primjene ne može dograditi, materijalizirati pa čak i opipati, ne služe ničemu. Kako bi se izradila kugla, kocka ili stožac, treba razumjeti i matematiku, geometriju, stereometriju, pa i nacrtnu geometriju. Ne moramo ih ni imenovati, no time ove discipline postaju zanimljiviji i privlačniji alat kojim se mnogo toga može ostvariti. Već pri izradi samog stroja mnoge fizikalne pojave dobivaju novo značenje (masa, trenje, brzina, toplina i temperature...), a odmah je tu i kemija. Jer, za uspjeh pri izradi zgodnih predmeta ipak treba, barem po opipu i izgledu, razlikovati vrste materijala i poneka njihova svojstva. I eto nas među polimerima!

Takav prostor za tehnički odgoj namijenjen je svima koji ga trebaju i žele. A to su prije svega djeca.

Čarolija pogreške

Dječji umovi vole otkrivati greške i stvarati zaključke koje iz njih mogu izvući. Kod 3D printanja upravo je princip pokušaja i pogreške svakodnevica i temelj budućih dobrih rezultata. Naprimjer, u Inkubatoru 3D printanja za djecu i mlade jedan od prvih izazova s kojim su se klinci susreli pri radu bilo je uredno odljepljivanje dovršenog predmeta od podloge. Iako je internet pun savjeta i preporuka do kojih se dolazi za nekoliko sekundi, sama su djeca potražila vlastito, originalno rješenje. Eksperimentiralo se s raznim materijalima kao što su lakovi za kosu, papir za pečenje u mikrovalki, spužvasti materijali... da bi se na kraju opredijelili za provjerenu i iskušanu plavu traku za fasadu i obično ljepilo za papir izrađeno na bazi vode! Na tom putu isprintani su deseci loših i neuspjelih modela, no nisu ih obeshrabrile ni frustracije ni neuspjesi, jer nakon svakog je sijevnula nečija nova ideja - i novi pokus. Nakraju, provjereni je uspjeh napravio pomak o kakvom smo samo mogli sanjati pa danas i desetogodišnjaci samostalno pripremaju 3D printer za čaroliju 3D stvaranja… Još je impresivnije druženje djece s programima za 3D modeliranje. Naprimjer, s omiljenim Tinkercadom koji je i namijenjen baš početnicima. Osnovna metodologija uključuje predstavljanje nekog tematskog zadatka ili problema s kojim se treba pozabaviti i doći do rješenja u obliku isprintanog predmeta. A onda su pametne ruke i umovi počeli kreirati sve moguće i nemoguće kombinacije. Na radnoj plohi 3D printera pojavili su se tako originalni straničnici za knjige u obliku duha, srcoliki otvarači za bocu, privjesci za omiljeni nogometni klub, kvartovski suveniri, snješkolika posudica za olovke, pokloni za prvu učiteljicu… I sve to iz naše tvornice, a ne iz Kine.

Nakon ovog uvoda o ulozi 3D printanja i modeliranja u odgoju i obrazovanju, sanjamo o tome kako će na pitanje : - Djeco, jeste li ikad bili u nekoj tvornici? sljedeće godine većina klinaca odgovoriti:

 - Jesmo! U školi i knjižnici!