Posljednjih godinu dana stječe se dojam rasta “makers” raspoloženje u našoj naciji - otvaraju se tvornice, održavaju sajmovi, otvaraju tzv. “makerspaceovi”, prijavljuju patenti i inovacije koji se približavaju broju Danske i Nizozemske… (zuuum, zvuk premotanog filma).

Pođimo iz početka i zadržimo samo prvu rečenicu jer ona je jedina uvjetno govoreći istinita.  

No nešto se doista događa - povremeno u mainstrem medije doluta kakva pozitivna priča iz domaćeg svijeta 3D printanja (i onda kada senzacionalistički naslov nema veze sa sadržajem priče, ali nećemo cjepidlačiti…), javljaju se projekti poput Tvornice budućnosti koji ozbiljno i primjenjivo 3D printanje donose u škole i gradove koji možda nisu središte fokusa nacionalne pažnje, mnogi znaju i puni su hvale za investitora Nenada Bakića koji je velikodušan s raznolikom elektroničkom opremom i naziva svoju inicijativu sveobuhvatno Croatian Makers, djelom, izjavama i statusima pažnju privlači Mate Rimac kao inovator i čovjek “makers” duha koji ga pretače u izgradnju prave tvornice... Čak je i naša mala knjižnica u tom ritmu te kao prva u zemlji radi na implementaciji “makers” paradigme u život knjižnice dio čega je i ova GKR Lab stranica u kojoj čitate ovaj osvrt…

Kao subjektivan indikator trendova i sam potpisnik redaka može posvjedočiti osobnim primjerima - sve češće se javljaju pozivi u uključivanje u neke “makers” inicijative, pokrete, družbe, planove… Američko veleposlanstvo program “American Corners” u narodnim knjižnicama okreće i prema “makers” aktivnostima, “Drugo more” želi također okupiti neke “makere” pa upravo kreću prva druženja u Filodrammatici, agilna udruga 3. zmaj (ekipa iza Rikona) već je održavala super kreativne radionice i ima zamisli o novim projektima na sličnom pragu spajanja 3D printanja, elektronike, dronova, Riječka razvojna agencija Porin ugostila je RiScience s temom 3D printanja i počela s radionicama... Čak sam i pitan za intervju koji tematizira “makers” priču i to na blogu vrlo inspirativnog projekata STEMI… Kada govorimo konkretno o Rijeci ne možemo ne spomenuti taj crowdfunding uspjeh mladića i djevojaka okupljenih u Buru znanja koja će stvoriti edukativne robote za djecu, a koja će ih potom sastavljati, prepravljati, upravljati… Stvarati.

Tu su naravno i riječki CTK, aktivnosti Zajednice tehničke kulture Rijeka, Doma mladih koje su kontinuirane i sigurno će prilagoditi i diskurs i aktivnosti novim trendovima....

I bez ulaska u neke posebne analize našeg društva to nas ne treba čuditi - “makers” pokret na svjetskoj razini raste i očekivano je da se nešto od njegovog duha prelijeva i kod nas… Već svi znamo da je “makers” sajam bio održan i u Obaminom dvorištu, a takve priče poprimaju mainstream važnost i vidljivost na globalnoj razini.  

Lokalnije se pak možemo sjetiti i festivala “Republika” još iz 2013. godine - čak su i njeni ključni pojmovi na obojenim papirima sugerirali izraze s kojima koketira uglavnom “makers” pokret i na predavanjima je dobrim dijelom pričano o  relevantnim temama - razvoju nezavisnih video igra, elektronici, 3D printanju koje je pomoglo da na licu mjesta nastanu i zviždaljke “Republika”... Već je te jeseni, a govorimo o 2013. godini, ozbiljno razgovarano da ex-Budha Bar postane “makerspace” baza (nasred riječke obale!), a u govorima o novom izdanju “Republike”, jedan od njenih začetnika Vladan Joler bio je ozbiljno zainteresiran da ju pretvori u isključivo “make” festival koji bi se naslonio na aktivističku komponentu. No to zaboravimo…

Neobično je, a možda i logično, da se toliko “makers” govora rađa u gradu koji je stereotipno bio poznat po stvaralačkoj (teškoj) industriji, a možda trunku neobično što dolazi od unuka onih koji su u tim tvornicama radili. Možda je i to logično, a svakako je poželjno… Taj duh nije izostao ni u prijavnici za Europsku prijestolnicu kulture u kojoj je jedna od ključnih konceptualnih tema RAD. Ono što može brinuti je da je priče i nedefiniranih iskrica za sada puno više od konkretnog terenskog zbivanja jer uglavnom nedostaje kritična masa zainteresiranih znalaca, prostor ili oprema. Dva sastojka se na jednom mjestu i mogu naći, ali uvijek nedostaje onaj treći. I tako u krug…  

U cijelom ovo promišljanju svako se možemo zapitati koliko tu ima romantike, a koliko stvarne motivacije i tržišnih potreba? Koliko nostalgije, a koliko ozbiljne posvećenosti? Koliko “filozofa”, a koliko “radnika”? Nije teško prepoznati da u novijim “makers” aktivnostima pokušavamo oživjeti isti onaj duh koji su gajili Narodna tehnika, Sam svoj majstor, Tehničke novine, učionice tehničke kulture (bar one idealne, iz mašte, jer u stvarnosti opreme nikada nije bilo dovoljno….)

Naravno, tu su neke novije i važne tehnologije - Raspberry Pi, Arduino, 3D printeri i 3D skeneri, laserski rezači, CNC-ovi, cijeli spektar digitalnih alata, koji mijenjaju formu i mogućnosti… Ali ipak se čini kao da pokušavamo oživjeti ono od čega smo odustali na jedan fascinantno gorak način. Sjećate se časopisa Sam svoj majstor, divnih članaka, vodiča, savjeta? Inspirativan Tomislav Toth, jedan od njegovih urednika, a danas nositelj Majstora, legitimnog, ali ne toliko prodavanog nasljednika, pravi je sugovornik za tu temu. U jednom privatnom i intimnom dopisivanju kaže:    

Sve počinje od populacije kojoj se obraćaš. SAM je u bivšoj Jugi (prije pojave Miloševića i zahtjeva da se štampamo na ćirilici jer nas "oni" više ne znaju čitati) imao prodanu nakladu oko 100.000 primjeraka. Ranije, u sedamdesetima i početkom osamdesetih - i do 158.000.  Od toga je na Hrvatsku otpadalo samo 33% - dok je Vojvodina "trošila" 35 % naklade. Sve je bilo moguće, svaki projekt ostvariv. Važan je socijalni status te populacije  jer to određuje i ljudske interese, želje i mogućnosti. Nakon prvih nevolja željezare u Sisku početkom devedesetih, Majstor je u Sisku izgubio više od 100 pretplatnika. Slijedili su redom ostali gradovi i krajevi. Stanje na kioscima (prodano/remitenda) nitko nije mogao ustanoviti. U to doba je HDZ-ministrica Vokić zabranila školama, pa i srednjim stručnim školama, kupovanje časopisa i dodatne literature. Izgubili smo još tristotinjak pretplata… Stanje ni danas nije promijenjeno. A potom možemo govoriti o mentalitetu, mjerilu vrijednosti i profilu obrazovanja. Nakon Tuđmanove izjave 1992. kako je "Narodna tehnika" relikt socijalizma, od te su organizacije ostali samo ostaci ostataka. Postalo je važnije zaraditi na brzinu, makar kockom ili prevarom, negoli nešto naučiti i zaista raditi. Maheri su zamijenili inženjere i iskusne, a industrija je propala. Industrija se ne isplati - nastupa vrijeme usluga! Tehnički profili su nestali.... Jedne godine je Brodograđevni fakultet imao 2-3 službena i prava brucoša, pa su onda navukli neke zbunjene, da profesori ne ostanu bez posla. Hrvatska orijentacija postala je na učiteljskim školama važnija od pedagogije, poziva i stvarnih znanja. Oni koji uče učitelje promijenjeni su iz temelja, negativna selekcija je bila sve gora i gora. A prosvjetari moraju biti najobrazovaniji, zar ne? Raditi, i samsvojmajstorirati nije više cijenjena aktivnost, već sramota onih koji nisu uspjeli pa ne mogu kupiti što žele.

Toth je možda brutalan, ali je iskren i realan. SAM nije bio jedini koji je stradao u tom rušilačkom pogonu na “industriju koja nam više ne treba”. No što je bilo bilo je (svaka sličnost s Hari Mata Hari stihom je slučajna), ali moramo prihvatiti konstataciju da smo imali solidne temelje i pedantno se potrudili oko njihovo uništavanja ne bi li ih sada entuzijasti opet pokušavali izgraditi ih čvršće nego nekada. Ipak, ozbiljno je pitanje da li je to doista dio nekih dubljih društvenih promjena i nastojanja ili pak krik entuzijasta kataliziran pozitivnim svjetskim primjerima i privlačnom komunikacijom i estetikom (npr. listati magazin Make je jednostavno lijepo i zanimljivo bez da znate lemiti ili išta o čemu pišu)…

Izvora "makers" interesa svakako ima puno i potrebna bi nam bila ozbiljnija sociološka studija ne bi li ih sve uhvatili, ali jedan od njih svakako leži u činjenici da se narušava europski mit o životu baziranom samo na intelektualnim, kreativnim i uslužnim zanimanjima dok će sav fizički posao doista odraditi Kina ili tko se već pokaže jeftinijim… Od tuda dijelom i europska jagma za inženjerima s obzirom da djeci u zemljama koja i dalje imaju vrlo jake industrije kao što je Njemačka ta zanimanja navodno nisu privlačna za studiranje. Vjerojatnije je riječ o tome da imaju i privlačnije plaće u drugim područjima, ali to je druga tema…     

U takve analize možemo ići dublje i pliće, ali bez da zahvatimo zapravo jednu vrlo važnu činjenicu i izvor - život bez stvaranja postaje jedno ubitačno dosadno groblje. Pustoš. Tama.  “Makers” kultura novog doba nastaje na čvorištu Homo Fabera, Čovjeka koji Radi i Homo Ludensa, Čovjeka koji se Igra. Čovjek rada i čovjek igre se miješaju i spajaju jer inače ćemo poludjeti. Ne znam kome treba život u kojem se svjesno odričemo prava na stvaranje pri punom zdravlju i pameti.

Biti “maker” ne mora se samo zbog tržišta i karijere već zbog sebe. Kao što Rajko Rajović kaže da treba skakati po stablima ne bi li se adekvatno razvijali jednako tako potrebno je i raditi, slagati, uključiti se i dobiti jedinstveni osjećaj izgradnje nečega svoga - iz ničega nešto. Nije li to najveći užitak?  

U tom kontekstu naravno da su djeca i rad s djecom ključni - mi smo već gotovi, takvi smo kakvi jesmo… Strast se rađa i stvara od malih nogu. Ono što je problem je da neoprezno izlažemo klince cinizmu nas starih i šaljemo krive poruke čak i kada je namjera najbolja - npr. vrlo lako ćemo reći djeci da su škole loše jer nema dobre tehničke kulture ni informatike i poslije to opravdavati time da djeca nisu glupa i sama to vide. Naravno da djeca nisu glupa, ali najčešće ne mogu na neki konstruktivan način shvatiti pravi kontekst i razloge zašto nema ni informatike ni dobre tehničke kulture tj. “što to doista nije dobro”. Poruke koje ostaju su uglavnom da se manje cijeni profesora i školu u koju se ide, čak i onda kada se radi maksimalno angažirano… U radu s darovitom djecom, a “makeri” su vrlo često upravo to, treba paziti jačamo li samo njihov ego ili doista vještine i cijeli karakter. Jer priča o novim stvaraocima je priča o i o cijelom karakteru, uvjeren sam. A kakvu školu želimo, već smo rekli. 

Osim na dječjoj/školskoj razini (ne samo među darovitom djecom!) domaći “maker” pokret treba tražiti i na više drugih fronti: već profiliranih profesionalaca, među poslovnim inicijativama, amaterima s matičnim interesom i obrazovanjem u drugim područjima (npr. profesora povijesti kojeg zanima “pametna” odjeća)... Važno je istaknuti da novi “makers” pokret spaja filozofiju i tehnologiju, čipove i knjige, lemilicu i vodene boje... Kolaboracija i tim postaju jedina važna točka i osnova pa je nepotpuna i nedovoljno bogata toliko ponavljana tvrdnja “da trebamo tisuće programera”. Kao prvo, bojim se da prvenstveno npr. irske i poljske kompanije trebaju tisuće njima jeftinih programera i ništa drugo. Mi pak trebamo tisuće timova u kojim su i programeri, likovnjaci svih vrsta, povjesničari, ekonomisti jer jedino oni mogu sprovesti i stvoriti kompletne i relevantne proizvode….

Ovu šetnju kroz domaće “makers” fenomene zaključimo opet STEMI pričom. Već smo rekli da je igra bit stvaralaštva. No to naravno ne isključuje ambiciju i želju da “makers” aktivnost postane posao. I upravo zato se nadam da će STEMI i njegov tim uspjeti izgraditi odličan posao. A to neće biti jednostavan put. Već na predstavljanju govorilo se o podršci javnih i političkih struktura sustava projektu. Obično, u tom momentu pali mi se crvena lampica jer ne razumijem što točno ta “podrška” znači.  Očito je da takvi timovi imaju ideju, znanje, proizvod i cijeli svijet kao tržište. A iskustvo pravih stvaralačkih i proizvodnih uspjeha govori da takve priče ne treba dizati na ramena da bi došla prečicom do uspjeha (ramena se umore), ne treba se za njih vezati lancima (jer im se oduzima snaga), ne treba ih gurati (jer će brzina biti prevelika…) nego im se treba prvenstveno graditi stazu i maknuti s puta. Jer inače će pogoditi zid ili ići kvrgavom cestom. Nije teško zamisliti da u realnim razmišljanjima o proizvodnji STEMI-ja niska izazova bude ovakva - potrebno će biti zaposliti više ljudi, ali državno-lokalna potraživanja su prevelika da bi se pokrila cijena jednog čovjeka, a kamo li više njih... Narudžbe će rasti i bit će potrebno izgraditi pogon, ali ne mogu se hitro pribaviti sve potrebne dozvole za izgradnju, proširenje, sigurnost na radu i sl…. Bit će potrebno uvesti određenu tehnologiju, ali carine i prepreke birokratske naravi prolongirat će nabavku i plasiranje… I tako dalje i tako dalje..

“Podržavati” može značiti doista širok spektar radnji i posljedica, a mislim da stvaraocima treba samo kvalitetna staza (uklanjanje prepreka i stvaranje konteksta) te puštanje slobode stvaranja... 

Zaključimo povratkom u realnost…

Objektivno, i u ovoj novoj Homo Faber i Homo Ludens simbiozi famozni “Zapad” je i dalje nevjerojatno zaigraniji - od Nizozemske (provjerite na 3D Hubsu broj registriranih 3D printera samo na toj mreži) pa do knjižarskog lanca Barnes & Nobel koji je u oko 600 knjižara (!), ugostio mali “maker” sajam.

Do nas dopiru iskre i čekamo da se upali plamen. A hoće li za njega biti potrebno više benzina ili neke druge kemijske tvorevine znaju “makeri”.