Vjerojatno su svi razgovori s tobom do sada započinjali odmah pitanjima o visokom obrazovanju, 3D-printerima, upotrebi u medicini, pa ćemo mi krenuti potpuno suprotnim putem. Kakav je Sven bio kao dijete? Znatiželjan? Kreativan? Jesu li postojale naznake tada da ideš u smjeru tehničke struke...

S nostalgijom se sjetim djetinjstva. Mislim da tek sada, kad sam odrastao i završio formalna obrazovanja, mogu reći da je djetinjstvo bilo najkreativniji dio mojeg života. Naravno, nisu mi baš sve okolnosti išle na ruku, ali s ovakve distance mislim da sam disao punim plućima, no nisam toga bio niti svjestan. Danas se malo teže diše punim plućima, smoga je sve više, haha! Ljude danas najviše guši raspored, što smatram paradoksom jer bi nam uporaba razno raznih kalendara morala omogućiti i slobodno vrijeme za svoje bližnje i daljnje ljude koje poznajemo.

Također, sjećam se da sam doslovno jeo knjige, pročitao sam cijeli opus Julesa Vernea koji je tada bio meni dostupan. To je bilo izdanje Otokara Keršovanija s omotima u raznim bojama. Nakon njega išla je Grička vještica.

Unutar tehničke struke, kako si konkretno dospio do teme 3D-printanja? Kada si uopće prvi put čuo za temu i gdje si prvi put vidio/rabio 3D-printer?

S temom 3D-printanja sam se prvi puta susreo na fakultetu. To je bilo pred desetak godina. Kod nas u to vrijeme nije puno ljudi znalo za tu tehnologiju. Prvu opremu nabavili su fakulteti u Slavonskom Brodu i Zagrebu. Mi smo prvi 3D-printer nabavili dosta kasnije. Upravo iz razloga što nismo imali opremu, logično je bilo okrenuti se partnerima u Europi koji je imaju i koji su spremni na suradnju. Tu sam preko preporuke jednog profesora iz Beča krenuo u tom smjeru. Danas je partnerska mreža i dalje aktivna i radimo na razvoju tehnologije 3D-printanja. Naravno, u međuvremenu je 3D-tehnologija jako napredovala i drago mi je da su ljudi danas svjesni veličine utjecaja te tehnologije na svakodnevni život, kulturu i znanost.

Danas si javnosti najpoznatiji kroz inovacije u primjeni 3D-print-tehnologije u medicini što je i dosta medijski popraćeno. Postoje li novi momenti u projektu i planovi za budućnost?

Već nekih 8 godina rezultati su izuzetni; uspješno smo primijenili nešto o čemu je desetljeće ranije bilo riječi samo u SF-časopisima i publikacijama. Sudjelujem na nekoliko projekata, suradnja s kolegama iz Centra za Aditivne tehnologije u Zagrebu je izvrsna. Nedavno samo objavili zajednički znanstveni rad na kongresu u Beču temeljem kojega smo dobili ponudu da se rad objavi u jednom znanstvenom časopisu i to je veliki poticaj da se krene dalje... U sklopu istraživanja za doktorat, napravljena je prva primjena 3D-printa u kirurgiji u ovom dijelu Europe. Bilo je to 2008. godine na klinici za Otorinolaringologiju KBC-a Rijeka. Taj mali, a ipak veliki doprinos stavio je našu zemlju u elitni klub zemalja koje su sposobne primijeniti visoku tehnologiju na tako delikatnom području kao što je ovo.

U čemu vidiš najveću prednost, a u čemu najveću opasnost/manu 3D-printera?

Kao i inače, smatram da najveće prednosti i nedostaci leže u našim glavama. Tako je i kod 3D-printa: samostalno odlučujemo hoće li 3D-print biti na nečiju korist ili potencijalnu štetu. Puno se toga promijenilo u našoj civilizaciji u ovih nekoliko tisuća godina, ali i dalje je čovjek faktor koji odlučuje i upravlja s dobrim i lošim stranama svake tehnologije pa tako i ove.

Ne volim kada zvučimo jalni i pesimistični, ali ostalo mi je upečatljivo da si u lipnju nakon povratka iz Danske bio opčinjen činjenicom da na tamošnjem sveučilištu imaju 30 3D-printera ako se ne varam? O čemu je točno riječ i od kuda po tvom sudu izvor takve razlike?

Slažem se s konstatacijom iz pitanja. Niti ja ne volim jalnost i zavidnost. U konačnici, mislim da zato nemam vremena. U Dansku sam u svibnju otišao zbog potreba projekta. Bilo mi je drago vidjeti kako se kod njih razvoja dobra klima za 3D-print. Smatram, a to je i dio europske razvojne strategije, da bez jake industrije temeljene na znanju mi nemamo što tražiti na svjetskim tržištima. Današnja kreativa i domaća pamet trebali bi nam biti jamstvo boljeg i bržeg razvoja. Druga je priča kako se danas sustav odnosi prema mladim znanstvenicima i prema onima koji nešto hoće, mogu i žele napraviti. Iz tog stanja se mi moramo probuditi i ne dozvoliti još nekoliko generacija kojima se neće moći osigurati perspektiva. Teško je to danas osvijestiti jer postajemo zemlja velikog kontrasta. Energija se troši uglavnom na stvari koje nisu direktno vezane uz razvoj standarda i napredak.

Kako uopće stoji situacija u Hrvatskoj što se tiče nabave 3D-printera i punjenja? Znamo da je HG Spot ušao u igru, a i unutar EU-a smo, pa je uvoz nešto lakši...

Riječ je o još uvijek relativno novoj tehnologiji koja nema jasno definiranog jednog ili dva velika igrača u segmentu jeftinijih uređaja kod nas. Postoje velike etablirane firme, no s obzirom na naš ekonomski potencijal ne vidim da se prodaju na veliko. Dijelom je to i zbog cijene koja nije baš mala, a s druge strane dio leži i na samoj tehnologiji koja je još uvelike u svojem razvoju i doslovno se svaki dan na tržištu pojavljuju novi uređaji i nove marke. Ima nešto i domaćih proizvođača, ali to je sve više manje na razini hobija. No tako je krenulo i s osobnim računalima, prvo su tehnologiju usvojili entuzijasti, pa zatim svi ostali...

Uvoz, uvoz... Možemo li bez toga? Vidiš li perspektivu razvoja produkcije 3D-printera i vezane tehnologije u Rijeci?

Apsolutno! Sudjelujem u jednom projektu koji za cilj ima razvoj novog 3D-printera i blizu smo rezultata.

Sudjeluješ u projektu izgradnje inkubatora za 3D-printanje za djecu i mlade. Iako 3D-modeliranje i priprema za printanje nisu baš najjednostavnija stvar na svijetu, vjeruješ da se djeca na takvu kreativnost mogu početi poticati i razvijati vrlo rano?

Jako me veselilo kad mi je g. Kristian Benić iz GRK-a predložio jednu njegovu ideju, a to je da spojimo više područja, između ostalog, i moje, odnosno 3D-print te da ga pokušamo približiti klincima kroz nekakvu edukaciju koja će biti organizirana u obliku jedne radionice. Mislim da ovaj projekt ima za cilj daljnju popularizaciju... Osobno bih bio jako sretan kad bi netko od njih za 20 godina postao veliki igrač na svjetskoj razini, a da smo mi bili ti koji smo mu dali poticaj, ideju ili na bilo koji način pomogli da uđe u svijet 3D-printanja.