...uz pomoć raznih alata i pomagala, manje ili više profesionalno, pokušava raditi na konkretnim projektima, obično iz sfere elektronike, robotike, 3D-printanja... Iza jednog od domaćih FabLab-ova stoji mr. sc. Roberto Vdović, asistent na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu koji entuzijastično radi na održavanju udruge i organizaciji pokreta. Nadamo se da će Vdovićeve riječi i na vas prenijeti inspirativnu energiju kao i na nas. 

Jedan ste od stupova zagrebačkog FabLaba-a, u kojem, među ostalim, intenzivno radite na 3D-printanju. Možete li nam približiti genezu nastanka i formiranja takve udruge/prostora, energiju i motive koji se iza nje kriju?

Ideja za pokretanje udruge krenula je još 2011. u počecima RepRap-projekta i pojave prvih 3D-printera, i kada sam s kolegom Hrvojem Petrovićem razmišljao koliko bi to moglo biti zanimljivo širem krugu ljudi i mogućim primjenama. Također razmišljali smo kako povezati različite struke, interese, grupe građana, pa je udruga neovisna o Sveučilištu, pojedinoj struci ili organizaciji bila logičan izbor. Nažalost, udruga je pravno registrirana tek u ljeto 2013. jer smo uz kolegu Sašu Relića bili svi dosta okupirani svojim osnovnim poslovima, a tako i aktivnostima uz 3D-printanje, stoga ove formalne aktivnosti nisu nikako dolazile na red.

Kada i kako ste se osobno prvi put susreli s tehnologijom 3D-printanja te čime se danas bavite? Koji uređaj sada koristite?

Prvi susret sa tehnologijom 3D-ispisa dogodio se još 2005. kada je pokrenut Tempus-projekt, na Arhitektonskom fakultetu gdje radim, a u sklopu kojeg je planirana nabavka jednog tada dostupnog profesionalnog 3D-printera. Nažalost, do 2008. spomenuti je projekt završio, a nabavka te opreme nije realizirana. Kako su na drugim školama arhitekture krenula istraživanja vezana uz digitalnu proizvodnju, istraživao sam na internetu što je moguće učiniti “u garaži” kako bih pokazao studentima neki mali dio istraživanja. Tada sam naletio na RepRap-projekt prof. Adriana Bowyera. Time je sve krenulo jer sam negdje tijekom ak. god. 2010/11. sakupio dijelove i izradio prvu RepRap Prusu, zatim je ona izradila još jedanu Prusu i stvari su vrtoglavo krenule.

Danas digitalna fabrikacija i 3D-ispis, ima značajan udio u mojim aktivnostima, kako kroz fakultet, tako i kroz udrugu. Kroz udrugu radimo na promociji ove tehnologije i pokušavamo zainteresirati što veći krug ljudi. Stolni 3D-printeri, iako još u razvoju, danas su već vrlo dostupni. To je razlog što je i sve veći broj zainteresiranih iz različitih stručnih područja, ne samo tehničkog, već i medicine, umjetnosti, mode.

Obilježeni ste RepRap-projektom koji implicira jaku otvorenost prema zajednici, dijeljenje ideja i znanja? Mislite li da su principi dijeljenja ključni i kako su pomirljivi s komercijalnijim i "egoističnijim" načinima razmišljanja?

RepRap je razlog zašto ovo pišemo, zašto se o 3D-printerima danas toliko piše. Ideja 3D-ispisa nije nova. Prošle godine je bilo 30 godina od prvog 3D ispisa koji je izradio Charles Hull, kasnije jedan od suosnivača tvrtke 3D Systems, tvrtke koja proizvodi 3D printere zadnjih dvadesetak godina. Međutim prof. Adrian Bowyer ideju 3D-ispisa zamislio je malo drugačije i jednostavnije, te je svoja istraživanja ostavio otvorenim zajednici, što je rezultiralo iznimnim interesom. Zanimljivo je vidjeti njegovo izlaganje iz 2007. godine kada je izradio i predstavio prvi RepRap-3D-printer. Ideja korištenja pištolja za ljepljenje, koordiniranih pokreta po X, Y i Z osi, koji ostavlja trag topljenog materijala i slaže slojeve teško da može biti jednostavnija, ali njegovo razmišljanje o čitavom pokretu koji bi iz toga treba proizaći je zaista posebno.

Možemo se pitati zašto, ako postoji već 30 godina, 3D-ispis sve do prije koju godinu nije izazivao takav interes. Bio je rezerviran za skupu opremu namijenjenu vrlo uskom krugu i uglavnom jednoj struci. Čitav se postupak izrade, od pripreme modela, do samog ispisa, često mistificirao kako bi se opravdala visoka cijena. Iz tog razloga takva tehnologija nije bila od dostupna širem krugu zainteresiranih.

Zasigurno postoji potreba i interes za profesionalnim, skupim uređajima, za pojedine struke, i on će postojati u određenoj mjeri i dalje, ali naš interes su stolni 3D-pisači. Mogla bi se povući paralela sa prvim mainframe računalima, izrađenim sredinom prošlog stoljeća, kada je tada jedan od vodećih ljudi IBM-a rekao da na svijetu postoji potreba za svega nekoliko računala.

Koliko je razmišljanje bilo krivo vidimo danas kada su računala svugdje oko nas, pa tako pokreću i stolne 3D-printere, imamo ih u svakom mobilnom uređaju i sl.

Kako sam nastavnik na fakultetu, i po prirodi posla dijelim svoje znanje sa studentima, sve aktivnosti vezane uz udrugu su također namijenjeni svima koje to zanima, tj. i kao udruga podupiremo otvorenost, kako samog rada, ideja, tako i naših rezultata.

Koja je vama osobno, a koja FabLab-ekipi omiljena vrsta projekata tj. modela koje izrađujete i printate na 3D-printeru?

Svaki projekt koji radimo ima svojih izazova i time je njegova realizacija svima draga. Od konkretnih manjih projekata želio bih istaknuti projekt izrade proteze ruke, koju radimo u sklopu e-nabling the future-projekta, gdje jedan od mojih studenata vodi mali projekt u sklopu kojeg želimo izraditi protezu šake i dijela ruke.

Od naših inicijativa teško je izdvojiti neku koju je važnija od druge, od mobilnog FabLab-a kojim želimo obići svaki kutak Hrvatske ali i šire, do održivog digitalno proizvodenog FabLab-paviljnoa koji bi trebao za početak biti na prostoru ispred Arhitektonkog fakulteta, a ako bude interesa, i negdje drugdje. Meni osobno najznačajnija je inicijativa odnosi se na uvođenje 3D-printera u svaku osnovnu školu, za koju osobno vjerujem da bi stvorila izniman potencijal za društvo i pokrenula proizvodnju, gospodarstvo, ekonomiju, i globalno promjenila razmišljanje potrošačkog u proizvodno društvo. To je inicijativa koju vodimo pod sloganom “Predmet stvori u svakoj školi” još od prije nekoliko godina kada sam se susreo sa RepRap-projektom, osnovama robotike i kada shvatite da je najbolja populacija za to istraživanje upravo osnovnoškolci. Tada sam bio usamljen u svojim razmišljanjima i uvjerenjima, a u međuvremenu smo se pridružili također globalnoj inicijativi FabLab@School (http://fablabatschool.org/).

Koji vaši osnovni kanali informiranja i educiranja po pitanjima 3D-printanja? Otkud crpite inspiraciju?

Osnovni kanal je preko weba, iako tiskani mediji su oni koji dopiru do najvećeg broja mogućih korisnika. To je posebno iz razloga što ova dostupna tehnologija nije rezervirana samo za tehnički educirane profesionalce. Stoga smo otvoreni i uvijek se odazovemo kada god postoji interes u tiskanim medijima, na radiju ili televiziji.

Sviđa mi se vaš stav koji sam pročitao u jednom drugom razgovoru da će 3D-printanje biti vrlo rašireno i dostupno. Mislite li i dalje tako te zašto se u Hrvatskoj priča relativno sporo razvija? Samo posljedica besparice ili nam i generalno nedostaje entuzijazma?

Volim vjerovati da ne kasnimo. Ideje koje imamo kasnije postaju i mađunarodne inicijative, i zaista ne mislim da kasnimo, ali još ne postoji kritična masa. Svakodnevna dostignuća i ispisi različitih predmeta izazivaju interes javnosti što je dobro. Zaista bi voljeli da stvari krenu intenzivnije čim prije je to moguće jer vjerujem mogle bi pomoći našem gospodarstvu. Mi smo mala zemlja, vjerujem, kao što se nebrojno puta pokazalo, sa iznimnim intelektulanim potencijalom. Upravo digitalna fabrikacija, proizvodnja pojedinačnih individulanih predmeta, a ne masovna proizvodnja, gdje teško možemo konkurirati, predstavlja prostor gdje treba otkriti sakrivene bisere među mladima i pustiti ih da svojim idejama, koristeći internet i globalno tržište ponude svoj ideje i proizvode, jedan po jedan od malih količina do globalnog tržišta. Možda sam sanjar u tome, ali vjerujem da to leži izniman potencijal. 30 000 učenika svake godine kroz 10 godina, kada prve generacije završe fakultete, jednostavno će razmišljati kako nešto proizvesti a ne kao što većina razmišlja, gdje sto i kako kupiti.

Mislim da nije problem besparica jer ova dostupna tehnologija ne zahtijeva velike investicije, već samo dobre ideje. Danas vam nije ni potreban 3D-printer, već ako imate ideju i znate izraditi 3D-model, možete je ponuditi u svom virtualnom dućanu nekog od servisa za 3D-printanje koji se nalaze na internetu i od sutra možete početi zarađivati globalno.

Koliki je problem sâmo 3D-modeliranje i hoće li se softveri razvijati prema pojednostavljivanju? Možda samo 3D-modeliranje valja ranije uvrstiti i u školske programe kao temeljnu pismenosti, to sada nije ni u primisli...

Svakako je edukacija izrade 3D-modela neophodna iako možete krenuti i s 3D-skeniranjem te izmjenom postojećih modela, za početak. Ponuditi uređaj bez potpore, edukacije, podrške koja prati čitav projekt, odnosno inicijativu kao što je FabLab@School, sigurno neće polučiti rezultate kako bi mogla ako se svi dijelovi mozaika poslože.

Dolazite iz sveučilišne sfere koja je po mnogo čemu specifična. Dok s jedne strane možda odajemo dojam da stvaramo kvalitetan kadar koji uglavnom odlazi iz zemlje, s druge strane sva domaća sveučilišta, po mom osobnom sudu, imaju problem slabe uključenosti u društvo i rješavanje problema zajednice. Čini mi se da upravo ideje koje se kriju iza makers-pokreta i prostora mogu biti jedan od kanala snaženja takvog utjecaja... Kakav je vaš dojam?

Mislim da je vaš dojam donekle ispravan. Tu je nekoliko problema o kojima možda nije mjesto za širenje teme, ali naša sveučilišta, koja to nisu, ili fakulteti koji žive u svom svijetu, sigurno ne doprinose ostavljanju drugačijeg dojma. Vani, posebno u SAD-u, osim nastavne, znanstvene i stručne djelatnosti vrednuje se i “outreach”, za koji nisam siguran kako prevesti u ovom kontekstu, ali govori upravo o tome u kojom mjeri do javnosti “dopiru” vaša istraživanja i rad na sveučilištu, te koliko svojim radom, vraćate društvenoj zajednici ono što je u vas uloženo vašom edukacijom.

Sama znanost i znanstvena istraživanja, bila su dugo vremena obavijena velom tajni, a u posljednje vrijeme sve se više čini na otvaranju znanosti prema javnosti i tu postoji mnogo inicijativa.

Kakvi su planovi za budućnost FabLab-a?

Nažalost, od tri suosnivča igrom sudbine trenutno sam jedino ja onaj koji gura sve inicijative i stvari se ne kreću onom dinamikom kakvom bih osobno želio ili smo planirali. Stoga i ovom prilikom pozivam sve zainteresirane “makerse” i one druge koji samo žele vidjeti ili nešto novo naučiti da se jave, jer udruga je osnovana radi njih. Svatko tko želi podijeliti svoj entuzijazam i vrijeme za ideje vezane uz digitalnu fabrikaciju, više su nego dobrodošli.

Ideja je FabLab-a proširiti se širom Hrvatske, ako ne drugačije, a onda mobilnim FabLab-om, i privući što više zainteresiranih u kojima sjedi ogroman potencijal. Ništa više... ništa manje :)