Kada zamišljam idealan prosinac u njemu svoje mjesto svakako nalazi maraton božićnih epizoda Doktora Who. Ne (samo) zato jer voljeti i gledati Doktora Who pripada jednoj od klišejastih “geek” aktivnost već su epizode jednostavno zabavne, lijepe, intrigantne, eskapističke, a to zadnje mi najviše odgovara… No kada bih barem za to imao vremena jer gledajući iz ove točke na svoje “to do” liste nije jasno kada pronaći “vrijeme” za išta što ima prizvuk “maratonskog”, kamo li da je to gledanje u ekran… Priča je ista na sve strane - srećem suradnike koji govore kako im je ludnica i kako nemaju vremena, s jednim od najboljih frendova iz djetinjstva i kumom nisam se vidio mjesecima jer ne možemo “uskladiti vrijeme”, pokušavamo u našoj Lab ekipici napraviti i neke projekte s Raspberryjem Pi, ali nikako da svi pronađemo vrijeme da uopće naučimo što trebamo, a kamo li napravimo…. A opet, svi se ponašamo kao da vrijeme nije faktor.  

Koje god kulturno i kreativno-industrijsko razvojno pitanje u Rijeci, a i Hrvatskoj naveli priča nekako uvijek skrene i ostane zakucana na pitanju fizičkih prostora - željeli bi coworking te o njemu puno pričamo i definiramo ga prostorom, s obzirom da smo cijelu kulturnu produkciju smjestili u zgrade iz Austro-Ugarske ispravno zaključujemo da nam trebaju novi objekti, famu o prostorima i revitalizaciji industrijske baštine pratimo već godinama, a naravno u živote nam se je posebno u posljednje dvije godine ubacio i pojam “makerspace”. “Space”, naravno. Prvo smo počeli pričati o fenomenu koji u sebi ima “space”, a tek kasnije, ako smo uopće počeli, o tome da li imamo “makere” i sve ostalo… Jeste li čuli za “makerstime”, “making time” ili neku sličnu varijaciju? Teško. Vrijeme se ne dobiva na natječaju javnih potreba, vrijeme ne daje ni Ministarstvo ni Grad,  vrijeme ne možete prijaviti na grantove niti jedne fundacije ni organizacije… Vrijeme je beskonačna kompozicija vlaka koji putuje neovisno od nas, a mi moramo komadiće našeg (stvaralačkog) života ubaciti u neke od njegovih vagona.

Što je to vrijeme, kako ga definirati i uopće pojmiti pripada nekim od najtežim znanstveno-filozofskih pitanja. Vrijeme ne vidimo pa nas obično ne zanima. Vrijeme uzimamo zdravo za gotovo. Vrijeme teško definiramo. Fizičari i analitički filozofi tu su na svome terenu i o tome su napisane neki od  najtežih rasprava i tekstova.

I nećemo ni pokušati jer ovo je samo jedan pokušaj skretanja reflektora na spomenutu kompoziciju…

Pitanje slobodnog vremena i dokolice još je od antičkih filozofa prepoznato kao jedno od zanimljivih filozofskih pitanja. Možemo reći da su ga voljeli svi oni filozofi koje je zanimalo kako treba izgledati savršena zajednica pa odnos radnog vremena, slobodnog vremena, dokolice nalazimo kod onih kao što su Campanella, Moore, tj. svi oni koji su se nadahnjivali Platonovom Državom… Na potpuno drugačijim i ozbiljnijim temeljima od utopističkog razmišljanja gradili su odgovor na pitanje socijalisti koje je posebno zanimalo kako definirati radno vrijeme, kako ono vrijeme koje je u vlasništvu poslodavca i ono koje je privatno i slobodno odijeliti, kako naše slobodno vrijeme može postati kvalitetnije.... Iz tog smjera stvarana je i famozna 3 x 8 shema koja je trebala postati još bolja - predviđano je tako pedesetih godina da će robotizacija i automatizacija svega radikalno promijeniti i radno vrijeme svodivo na četiri sata dnevno. Sve ostalo postat će (kreativna) dokolica…

Aha, tako je bilo… (neskrivena ironija). 

U tranzicijskim društvima, a ona nas zanimaju jer tematiziramo razvoj makers pokreta u Hrvatskoj posebno imamo osjećaj da je sve otišlo u potpuno drugom smjeru. Buđenje u 6, put na posao, u 8 počinje rad, u 16 sati završava, 17 sati dolaziš doma, jedeš, odmaraš se, eventualno sex, dolazi večer, nastavljaš raditi… Konstantna digitalna umreženost teško nas odvaja od posla, a uglavnom i nemamo neke korporativne politike kako se ponašati. Ne odgovoriš li u 22 odmah si lijeni Hrvat, nije ti stalo do posla, uhljebio si se… Javni ne vjeruju privatnima, privatni ne vjeruju javnima, fama lijenosti se širi, a vrijeme i lijenost su dvije prijateljske teme. Budimo realni, većina nas na poslovima, čak i onda kada smo u super kreativnim područjima, dobar dio vremena nismo stvaraoci.

Kada se zapravo trebamo i možemo baviti stvaralačkim aktivnostima? Kako pronaći za njih vrijeme? Koliko one trebaju trajati? Koliko im je potrebno? Kada se baviti nečim stvaralačkim i kreativnim ako vam to nije poslovni i životni izbor, obveza…? Kakve stvaralačke aktivnosti trebaju biti, kakav mentalni stav prema njima izgraditi, a da ne postanu obična tlaka, još jedna stvar u rasporedu, koju također (za)mrzimo, opet nešto što radimo zbog obveze, a ne zbog užitka?

Uzmimo samo primjer 3D printanja koje je u dobrom dijelu vrlo pasivno i ne zahtijeva svoju pažnju i vrijeme, a iole ozbiljniji print nije gotov za manje od 4 sata trajanja,… Rad na 3D modelu, složenijem i originalnijem posebno traži svoje vrijeme.  Sve druge aktivnosti koje su vrlo radno aktivnije i traže posvećenost - lemiš i variš u prostoru, ali ti za to treba vrijeme…

Činjenica je i da “slobodno vrijeme” sve češće počinjemo tretirati kao “radno vrijeme” što je tragična pojava za odrasle, ali posebno i za djecu na koju čini mi se prenosimo naše loše navike i ukalupljujemo ih u naš ritam. Dobro je evidentiran trend da se djecu bjesomučno upisuje na različite aktivnosti ne bi li im se ispunilo “vrijeme”. Dan s već 10 godina postaje trkanje od jednog mjesta na drugo… Jedan sport, jedan jezik, jedna kreativna aktivnost, sve u svom kalupu i u točno određeno vrijeme, tako to uglavnom izgleda… Gdje je Sloboda i kakva bi ona treba biti?  Svi oni koji rade s djecom znaju koliko u trenucima iskrenosti djeca znaju reći da im roditelji zapravo nedostaju i da s njima nešto žele raditi - veći dio dana ih ne vide što zbog roditeljskih, što zbog svojih obveza i nedostatka vremena. I osobno sam doživio  da polaznici odgovaraju radionice nisu “imali vremena” nešto pripremiti doma. A samo su se trebali kreativno igrati… Djetinjstvo obveza, da li je to dobar temelj za stvaraoce?

Carl Honore napisao je dvije zanimljive knjige koje preporučujem. Jedna je Pohvala sporosti, i upravo vrijeme stavlja za našeg junaka. Druga je Pod pritiskom koja pod povećalo stavlja upravo i pitanje pristupa slobodnom vremenu i aktivnostima djece…

U toj pomalo očajničkoj potjeri za vremenom svjetla reflektora bacamo na vikend. No stan treba očistiti, stići napraviti sve što nisi tijekom tjedna odradio…   

Mislim da se bliži vrijeme za neke radikalne poteze… Potreban je nekakav manifest, nekakve zeznute odluke o raspolaganju vremenom. Na kolektivnoj razini to je vezano uz cijeli niz drugih ekonomskih, društvenih i ostalih pitanja.  Na individualnoj razini zahtjeva cijeli niz osobnih odluka, svojstven pristup “to do” listama mentalnom planiranju, mijenjanje navika… Puno pozitivnog leži u vraćanju djece i roditelja obitelji, uzimanju vlasti nad vlastitim vremenom i aktivnostima, zajedničkom radu i igri. Stvaralačke aktivnosti su u tome pravi prijatelj i možda jedan od pravih katalizatora pozitivne promjene… Napravite zajedno meteorološku stanicu, printajte ukrase za bor, pripremite retro arkadni igraći stroj, osmislite vlastitu društvenu igru…  

Neka društva rade na tome - ne čudi što je “makers” pokret dosta jak u zemljama kao Nizozemska i diljem Skandinavije gdje se općenito propitkuje i pitanje rada i radnog vremena i osnovnih primanja.

Glupo će biti ako se dogodi da imamo “pametne satove”, a nemamo vrijeme... Naša dimenzija nema Doktora Who ni Tardis.

Fotografije: Ivo Matošić