Paradigma razvoja knjižnica kao mjesta digitalnog stvaranja i “makers” kulture (među ostalim) prestala je u veljači 2018. godine biti izbojem pojedinih iskri i čupanja nadobudnih entuzijasta već je uronila u klasični “mainstream” - o tome pišu tradicionalni mediji, vijest se širi društvenim mrežama, interes iskazuju knjižnice od Čakovca do Omiša, na kampanji rade marketinški majstori poput Brukete i Žinića...

Rezultat je to nove “crowdfunding” kampanje Nenada Bakića i njegovog Instituta za razvoj i inovativnost mladih - IRIM koji provodi dobro poznati program Croatian Makers, a čiji su dio interesa sada postale i hrvatske narodne knjižnice.

Sredstva se kao u famoznoj i naširoko tematiziranoj kampanji za škole prikupljaju opet za micro:bit-ove, samo što je ovaj put riječ o modelu rada pogodnom za narodne knjižnice - naime, kupljeni micro:bitovi bit će donirani knjižnicama diljem zemlje gdje će ih se moći posuditi poput kakve knjige. Riječ je o vrlo intrigantnoj, zapravo odličnoj ideji, koja se vrlo dobro uklapa u eksperimentalni trend pokretanja knjižnica fizičkih stvari u rasponu od bušilica preko gitara do motike. Ideja je da se sve ono što nam je skupo, slabo dostupno, a vjerojatno nam ni ne treba za cjeloživotno korištenje, više isplati imati dostupno kroz neki oblik dijeljenja nego u osobnom privatnom vlasništvu.

Ipak, ne bi li sve bilo dugoročno smislenije i održivo, vrijedi skrenuti pažnju na nekolicinu izazova procesa.

Održivost iliti drži vodu dok...

Zamišljena je usluga posudbe, a svaka posudba nosi knjižničarima dobro poznate rizike. Za početak recimo da se mnogi micro:bitovi neće vratiti iz ruku zaigranih, a onda se zbog neugode ili straha od “kazne” u knjižnicu neće vratiti ni korisnici koji su ih posudili.

Recimo, osobno nisam bio član Gradske knjižnice Rijeka cijelu 2011. godinu jer sam ispod kreveta zametnuo jednu posuđenu knjigu. Bilo me sram pojaviti se za pultom. Još je važnije da će se po putu intenzivnog korištenja u različitim rukama i protokom vremena mnogi i pokvariti, pa će biti zanimljivo gledati kako će se to opravdavati odnosno šteta nadoknađivati. Ujedno, sama tehnologija će postajati starom, nova djeca će tražiti nove izazove i “cool” uređaje. Knjižničari dobro znaju da “stara” knjiga ostaje blago za sve generacije, a stara tehnologija komad za otpad i muzej Peek&Poke.

Održivost projekta za sada ovisi o jednoj “crowdfunding” kampanji i dobrohotnosti pojedinaca što se ne čini uvjerljivom platformom za višegodišnji rad. Knjižnični budžeti su skromni, definirani, te sam uvjeren da se u njima neće jednostavno pronaći stavka “micro:bit”. To nas zapravo dovodi do krupnijeg problema…

Na fotografiji: Primate li nazad ovakvu knjigu?

20180206_184153

Sustavnije politike vs. dnevni marketing 

Ima nešto posebno iritantno u činjenici što se tekuća promjena u obrazovnom sektoru, a potencijalno i u kulturnom/knjižničnom ne odvija na temelju jačih impulsa samih članova sustava, već je potrebno njegovo atrofiranje da bi stvari bile dovedene do kritične točke.

A činjenica je da kada je riječ o ovako sistemski ključnim temama stvari ne bivaju trajno promijenjene s nekoliko marketinški pogonjenih kampanja nego unutarnjim transformacijama sustava - recimo tako da se u kampanji kaže da su knjižnice zdrav sloj društva i kulturnog sektora, a to je upravo zato jer postoji ozbiljno zakonodavstvo i standardi koji usmjeravaju poslovanje, ozbiljno ulaganje zajednice kroz porezno izdvajanje, more stručnih knjižničara i djelatnika raznih profila.

Uglavnom, ne bude li STEM u knjižnicama postao i “mainstream” javnih politika, a potom i vezanih upravnih i poreznih politika, rezultat će biti minoran i ograničen na jednu do dvije generacije. A na kakvim je sve labavim temeljima ništa ne svjedoči bolje od tehničkih i kadrovskih uvjeta u kakvim djeluju pojedine narodne knjižnice.

Na fotografiji: Ima neka tajna veza...

20180206_184418

Traži se čovjek...

Iako je ideja o posudbi odlična jer malo je gdje ugodno učiti i kreativno raditi kao u vlastitoj sobi, ipak od interesa za knjižnice i dio građana je da dosta postoje dobro opremljena javna mjesta sofisticiranim tehnologijama. U kampanji je tako spomenuta formulacija “knjižnice kao centri razvoja digitalnih kompetencija i digitalnog stvaralaštva” što jako dobro odgovara dijelu potencijalnih novih uloga. Izazov je ipak što za bivanjem nečim takvim treba za početak imati barem dobru računalnu učionicu, ako ne i cijeli “Lab”.

Uvjerljiva većina hrvatskih narodnih knjižnica nema takav prostor, improvizira se u rasponu od upotrebe projektora na slobodnom zidu do laptopa za polaznike donesenih od kuće (osobni primjer), a rekao bi da je u Rijeci situacija posebno upečatljiva - računalnu učionicu za učenje i kreativni rad nema npr. ni jedna ustanova u kulturi i to se tek treba promijeniti kroz projekte u kompleksu “Benčić” do 2020. godine. Tako je s “hladnim” kapacitetima, a bajno nije ni s “toplim” u vidu stručnih suradnika - samo vođenje knjižnice kao “centra razvoja digitalnih kompetencija i digitalnog stvaralaštva” vjerojatno traži pravog voditelja koji udiše energiju i pruža ritam procesima, kao i cijelo more suradnika u rasponu znanja od VR-a do 3D modeliranja.

Iskustvo pokazuje da takvi s pedagoškim vještinama ne rastu ni na toplom Jadranu... Kada nam je suradnik Marko Ž. rekao da više ne može voditi radionicu razvoja sadržaja za VR ili nakon što sam ja samom sebi priopćio da zbog drugih obveza više ne mogu raditi na 3D modeliranju za djecu našli smo se u problemu koji do danas nismo potpuno premostili. Imamo i primjer što znači dobar čovjek - prije nekoliko godina upoznali smo Sašu Škalameru koji je educirao djecu o robotici kada to još nije bio opći hit. Taman kada smo Sašu htjeli uključiti u novi projekt rekao je da odlazi u Italiju. Nije ga bilo nekoliko godina. Kada se je vratio nastala je ova fotografija koja govori sama za sebe.

Na fotografiji: Saša u pozadini. Ekipa u prvom planu.

23168014_895981890577268_5686014373141008645_n

STEAM iliti "A" za Art

Sve ove godine mi je potpuno krivo što se STEM predstavlja kao središte svemira i rješenje svih problema, a posebno mi je bolno što se sve dodatno koristi na nekoj razini svojevrsnog cipelarenja društveno-humanističkih sadržaja u obrazovanju ili pak u posebno nadahnutim bezbrojnim raspravama o korisnosti odnosno beskorisnosti određenih znanja i vještina (npr. Filozofski vs. FER).

Upravo zbog ulaska u kontekst knjižnica propustilo se snažnije lijepo istaknuti ponešto ključno o perspektivama budućeg razvoja. Recimo tako da niti jedna ozbiljna korporacija tehnološko-inovacijske provenijencije u vrlo bliskoj budućnosti neće vrednovati više same po sebi vještine programiranja i sl. već se gleda znatno šira slika pojedinca - opća kreativnost, suradnja, rad u timu, sposobnost imaginacije i sl. Lijepo je znati ispisati linije programskog koda, ali to nije cijela slika, što će pri automatizaciji cijelog niza procesa postati dodatno izraženo. Financial Times zna nešto više o tome, pa pročitajte. Washington Post također, pa pročitajte i to.

Nekako se čini da je kreativnost neuništiva, a za njen razvoj čitanje je pri tom ključna aktivnost, bili to stripovi ili SF. Uz njih se razvija apstrakcija i kreativnost najvećih inovatora i stvaraoca, a naš junak Micro:Bit je u suprotnom samo neka glupa prazna pločica.

Tekst Neila Gaimana o sličnoj temi je neuništiv.

Na fotografiji: Ekipa u Striboru.

13698189_918324608290569_7053414872773047654_o

Kontinuiteti kontra revolucija

U svim STEM nastojanjima ne bi na odmet bilo malo veće uvažavanje svega već učinjenog od drugih pojedinaca, grupa, organizacija na planu ciljanih područja. STEM revolucija je i kada profesori matematike generacije odgajaju uz GeoGebru, kada u Domu mladih izrađuju dronove, u CTK-u videoigre… Sve to se odvija svakodnevno kroz dnevne bitke (s budžetima, pravnicima, pravilnicima, prioritetom nabavke toalet papira…), manje revolucije.

Što se knjižnica tiče iz perspektive Gradske knjižnice Rijeka o tome imamo što reći - još od 2014. godine postupno nastaju i nestaju, prema logici i mogućnosti, aktivnosti na planu 3D printanja, VR-a, robotike... I od ranije Bakićeve kampanje dobili smo micro:bitove koji su pronašli svoje sretne korisnike. O svemu tome smo i ispisali tonu redaka. Drago mi je što je i ta vibra utkana u opće procese i da je sada “mainstream”. O “makers” pokretu u knjižnicama priča se od Nizozemske do Temišvara. Hrvatske knjižnice s kolegama iz Europe predstavile su u Europskom parlamentu prije nekoliko mjeseci niz projekata posvećenih digitalnom stvaralaštvu i novoj pismenosti. Vrijedi zaviriti u inspirativne ideje i projekte koji pokazuju da energija teče već godinama...

Iako globalno ima slijepih ulica i promašenih projekata riječ je doista o procesu koji će knjižnice pretvoriti u centre za “razvoj digitalnih kompetencija i digitalnog stvaralaštva”. Dobro je i da se stvara pritisak, pokazuje interes zajednice i mijenja paradigma pa će se i na ova pitanja morati hitnije odgovoriti.

Na fotografiji: VR u Ogranku Trsat Gradske knjižnice Rijeka.

VR2_embed_full

Sretno ovoj i svim kampanjama ovog tipa.