U nedjelju 3. prosinca navršeno je 28 godina od summita na Malti, na kojem su George H. W. Bush i Mikhail Gorbachev proglasili kraj Hladnog rata. Koliko je to uistinu bio kraj, može biti predmet nekih drugih rasprava; činjenica je da je to razdoblje ostavilo dubok trag u našim životima, a pritom ne mislim samo na rušenje Berlinskog zida i tektonske geopolitičke promjene koje su uslijedile. Upravo su hladnoratovske tenzije dovele do pojave nuklearnog oružja i raketa dovoljno jakih da ga prenesu do drugog kraja planete. Osim što je to ljude poslalo prema Mjesecu, potaknulo je razvoj novog komunikacijskog sustava - interneta - nakon čega su se brojne s njim povezane inovacije polako uvukle  u naše živote.

Istog tog 3. prosinca navršilo se i 25 godina od slanja prvog SMS-a. Taj dan sada već daleke 1992. softverski inženjer Neil Papworth poslao je direktoru Vodafona Richardu Jarvisu preuranjenu čestitku "Merry Christmas" na njegov Orbitel 901. Vodafone je uskoro potpisao i prvi međunarodni ugovor o roamingu s finskim telekomom. Finci, koji su 6. prosinca proslavili 100 godina neovisnosti, imaju puno zasluga za razvoj telefonije kakvu danas poznajemo. Osim davanja obola u razvoju GSM, 3G i LTE standarda, značajan broj ljudi ušao je u taj svijet preko nekog od modela njihove Nokije. Nokia je postala nacionalni ponos zbog promoviranja "Made in Finland" branda i nemali se broj ljudi iznenadi kad sazna da se nekoć bavila obradom drva i gumom. No, kasnije je slijedila i serija krivih poteza, zbog kojih je kompanijinu mobilnu telefoniju preuzeo Microsoft.

Dana 7. prosinca 1995. čelni čovjek tog istog Microsofta, Bill Gates, najavio je svijetu potpuno okretanje svih svojih proizvoda internetu. "We are hard core about the Internet" bila je rečenica namijenjena vlasnicima stolnih računala, odnosno tržištu kojim je Microsoft već dominirao, ali i Wall Street investitorima. Već je onda bilo jasno da internet postaje brzorastuća mreža s milijunima korisnika, komunikacijski alat važan i za pojedince i za firme. Microsoft i nije imao puno izbora, vidjeli su u kojem smjeru idu konkurenti: Netscape je otprilike godinu dana ranije, 15. prosinca 1994. lansirao svoj Netscape Navigator, koji je u 90-ima bio najkorišteniji internet preglednik, tj. sve dok na taj tron nije sjeo Internet Explorer.

Pitanje je doduše kako bi se sve ove stvari razvijale da 1941. njemački inženjer Konrad Zuse, čiju 22. godišnjicu smrti obilježavamo 18. prosinca, u dnevnom boravku roditeljske kuće nije složio prvo programabilno računalo Z3.

Ali na stranu sve te poruke, internet i kompjuteri, sve je to manje važno od možda i najvažnijeg otkrića 20. stoljeća, zahvaljujući kojem je dobar dio nas uopće na planeti. Njemački kemičar Fritz Haber sa svojim je asistentom Robertom Le Rossignolom izumio postupak sintetizacije amonijaka, odnosno umjetne nitrogenske fiksacije, zaslužne za proizvodnju umjetnih dušičnih gnojiva i posljedično, puno veće poljoprivredne prinose. Zahvaljujući tome, ne samo da se osiguralo dovoljno hrane za postojeće stanovništvo, već i spasilo milijarde od gladi te omogućilo dramatičan rast populacije. Haberov proces poznat je i kao Haber-Boschov postupak, jer je Carl Bosch omogućio repliciranje postupka na industrijskoj razini, a poznat je i pod izrazom 'Brot aus Luft' odnosno "kruh iz zraka" - za prehraniti veći broj ljudi više nije bilo potrebno imati čim više zemlje, dovoljan je bio dušik, koji čini 80% zraka. Dogodine obilježavamo 150 godina od Haberovog rođenja i 100 godina otkako je patentirao ovaj postupak; bit će zanimljivo vidjeti kako će to obilježiti svijet kojeg je postupak transformirao i koji je o tom postupku i dalje poprilično ovisan.

Ovu bi šetnju obljetnicama mogli nastaviti unedogled, nakon prosinca prijeći na siječanj, veljaču itd. Svaki dan je zapravo godišnjica nekog bitnog događaja, no došli smo do onog bitnog - obilježavanja.

Gdje smo sad?

Trenutno nas je na planeti nešto preko sedam milijardi, projekcije kažu da će nas do 2100. biti deset milijardi. Veći dio dušika u našim tijelima dolazi upravo od biljaka uzgojenih pomoću rezultata Haberovog postupka. Što nam je sve donio internet, vjerujem da uviđate i sami. Microsoft je bio i ostao jedna od najvećih kompanija protekla dva desetljeća, a njegov software sveprisutan. Bill i Melinda Gates djeluju kao filantropi i bore se protiv bolesti u siromašnim zemljama. Finci i dalje drže dobar dio Nokije, uživaju prosperitet i jedan od najviših BDP-a u svijetu, te služe kao primjer nacije koju su političke i geografske prilike sredinom 20. stoljeća gurnule u intenzivnu industrijalizaciju, koja je potom transformirala relativno siromašnu, agrarnu zemlju u naprednu ekonomiju i jaku socijalnu državu po tzv. nordijskom modelu.

Danas postoje Messenger, WhatsApp, Viber i slični servisi, ali milijarde SMS poruka još uvijek putuju telefonima. Njima si i dalje šaljemo kontakte i čestitke, dobivaju se poslovi ili otkazi, igra nagradne igre, plaća parking ili jednostavno čavrlja, pazeći da sve što imamo za reći uguramo u tih 160 znakova, a da zvuči smisleno. Kada je takva komunikacija svojedobno uzela maha, lomilo se riječi i koristilo skraćenice, kreirala u neku ruku nova vrsta pismenosti, do te mjere da su počeli izlaziti i priručnici za roditelje koji su htjeli razumjeti svoje tinejdžere. Poslovna primjena SMS-a još je uvijek poprilično jaka, postoji čitav ekosustav aplikacija koje ga koriste, tako da ćemo se s njim još neko vrijeme družiti.

Što se tiče Hladnog rata, možemo se između ostalog zapitati, je li ta tehnološka utrka SAD-a i SSSR-a bila uvjetovana samo egzistencijalnim strahom tih velikih sila, odnosno dugujemo li današnji svijet toj utrci. Svaka inovacija dolazi iz određenih potreba, a onda stvara i nove potrebe, pa samim tim potiče iduće inovacije. Tako je bilo i u ovom slučaju, iako to nije način na koji se uči o povijesti, a trebao bi biti.

Vidimo sve, a ne znamo ništa

Ljudska je povijest iznimno kompleksna i detaljna, a kroz vrijeme putuje pričama. Našim pričama koje, iako je i čovjek sam kroz evoluciju postao jako kompleksno biće, uglavnom tijekom tog svog puta postaju vrlo jednostavne i lišene niza podataka, kako bi se lakše prenosile i usvojile. Recimo, dobar dio informacija iz prvog dijela ovog teksta ne spominje se u udžbenicima, niti se nešto posebno obilježavaju datumi. Netko će reći da možda nisu nešto ni značajni, ili da nas ionako šopaju s previše povijesti, a upravo je tu i problem, u načinu na koji se povijest bilježi i podučava, često uz potpuno ignoriranje tehnološkog aspekta ili bez postavljanja događaja u odgovarajući kontekst.

Nema ništa loše u učenju o kraljicama, kraljevima, vitezima, prastarim bitkama, ovakvim i onakvim poveljama... no nedostaje taj širi kontekst razvoja društva i svakako veći naglasak na noviji dio povijesti, koji značajnije oblikuje i sadašnjost. Možemo reći i da stavljamo prevelik fokus na sitnice, a preskačemo potencijalno krupne, dalekosežne stvari. Stalno slušamo kako je povijest učiteljica života, a opet ne procesuiramo ono bitno, bubamo činjenice koje ubrzo i zaboravljamo. Naše je znanje stoga manjkavo i neprimjenjivo, što se onda reflektira ne u nemogućnosti predviđanja budućnosti - to je nemoguće, možemo samo nagađati - već sposobnosti za prilagodbu i pripremu. Promotrite samo aktualne napise o vremenu pred nama: ispada da nam je uza sve sakupljeno znanje budućnost neizvjesnija nego ikad. Umjesto da to čini čovjeka znatiželjnim, on postaje podložan onima koji obećavaju brza rješenja i sigurnost, a istovremeno hrane njegove strahove.

Ovo ne treba shvatiti kao poziv da se ljudima pune glave novim salvama informacija, već polako okrenu prioriteti, to je jednostavno nužno zbog shvaćanja enormnosti promjena koje se ubrzano odvijaju i sila koje pritom nastaju. U srednjem je vijeku prosječna osoba tijekom cijelog života skupila količinu informacija koje bi danas popunile jedan primjerak dnevnih novina. Danas su informacije na svakom koraku, a shvaćanje svijeta skoro pa na istoj razini kao onda. Što je djelomično zasluga i tih današnjih dnevnih novina, kao i sve sile državnika i generala koji u svojim spisima uvjeravaju (najviše sebe, onda i druge) kako su svojim potezima odredili tijek povijesti, a zapravo su ekvivalent prašine na polici s knjigama, vidljivi samo dok se ne odlučimo konačno uzeti krpu u ruke. Ili recimo to ovako: nije li tužno da ljudi danas lakše mogu nabrojati deset kriminalaca, diktatora ili ispraznih političara, nego bar deset ljudi stvarno zaslužnih za svijet oko njih i napredak koji je ostvaren, pogotovo u 20. stoljeću? Toliko vrhunskih umova, stvaratelja, umjetnika... a s njihovim smo radom i djelima slabo ili nikako upoznati. Unatoč našoj sklonosti gradnji mitova, čak ni najveći geniji nisu radili bez asistenata i suradnika, a radove su temeljili uglavnom nastavljajući se na radove prethodnika. Tisuće, pa i milijuni ljudi zaslužni su za svijet kakav danas imamo, pa zauzvrat zaslužuju i da to negdje bude pribilježeno. Poštovanje je najstarija valuta civilizacije, ona na kojoj ne bi trebali štedjeti. 

Zašto je sve to bitno?

Da bi razumjeli 21. stoljeće, moramo razumjeti svijet oko sebe i sile koje ga mijenjaju. U tome je bit povijesti općenito, a poglavito bit povijesti tehnologije, možda i najrelevantnije za to, od Mooreovog zakona i tokova globalizacije kroz koju se svi međusobno povezuju, pa do prirode i klimatskih promjena, koje za sobom vuku gubitak bioraznolikosti, odnosno ono što se već sad naziva šestim izumiranjem vrsta. Za detaljnije upoznavanje s potonjim skrećem pozornost na knjigu Elizabeth Kolbert "Šesto izumiranje: sudbina vrsta u čovjekovim rukama", dok ću eponimni Mooreov zakon o sve jačim tranzistorima svake dvije godine (tj. sve jačoj računalnoj snazi za sve manje novca) probati dočarati ovako: već duže vrijeme su vaši kućni kompjuteri snažniji od onog koji je posadu Apolla 11 odvela na Mjesec, a vaši pametni telefoni sada su snažniji i s više memorije od najjačeg Cray superračunala na svijetu 80-ih (koje je tada koštalo preko 15 milijuna dolara). Za 15-20 godina u džepu ćemo nositi uređaje snažnije od superračunala Bura s riječkog sveučilišta, koje je trenutno u top 500 na svijetu. Uz tempo po kojem svakih pet godina imamo deset puta jače kompjutere, pred nama su nevjerojatne stvari. Da parafraziram Wernera Heisenberga, ne samo da će budućnost biti čudnija nego što pretpostavljamo, bit će čudnija nego što možemo pretpostaviti.

Upravo je zato potrebno razumjeti kontekst u kojem tehnologija nastaje i razvija se kao ljudska aktivnost. To posebno dolazi do izražaja, uz novi val svojevrsnog 'tehnološkog pesimizma' i pitanje algoritamske pristranosti, odnosno situacije u kojoj algoritam odražava predrasude svog stvaratelja. O tome ćemo još puno čuti, s obzirom na napredak umjetne inteligencije, koja je sada dosta trendy riječ, iako je skovana još 1955. od strane Johna McCarthyja. Koncept je još i stariji, naći ćete ga u radovima Alana Turinga, pa kasnije Norberta Wienera i drugih, dok je prve metode tzv. dubokog učenja (danas esencijalnog za Google, Facebooka, Amazon i Apple) još krajem 60-ih razvijao Alexey Grigorevich Ivakhnenko na Institutu za kibernetiku u Kijevu.

Tehnologija je alat odnosno mogućnost, a izbor što ćemo napraviti s njom ovisi o nama. Rezultati mogu biti i pozitivni i negativni, sve ovisi o konkretnoj situaciji. Kada promatrate promet automobilima, pada li vam prvo na pamet sloboda i mogućnost odlaska na bilo koje mjesto ili gužve na cestama i zagađenje zraka? Služe li društvene mreže za povezivanje ljudi ili distrakciju, širenje mržnje i trolanje? Štiti li nas enkripcija od loših ljudi ili loše ljude od zakona? Napredak koji je tehnologija ostvarila u visoko industrijaliziranim društvima omogućio je i nastanak kritike spram njenih negativnih strana te pozivanja na društvenu pravdu ili zaštitu zdravlja i okoliša. Česti primjeri za to su ranije spomenuta umjetna gnojiva i pesticidi: na Zapadu je nakon niza studija njihova upotreba ograničena ili zabranjena zbog utjecaja na ekosustav i prehrambeni lanac, pa i ljudsko zdravlje, dok se s druge strane neke azijske zemlje zbog problema s nametnicima i borbe s bolestima tih tehnologija nisu mogle samo tako riješiti.

Koliko god se tehnologija može promatrati dvojako, mogu se i njeni tvorci. Niz genija koje danas slavimo imali su karakterne mane koje ih miču s pijedestala nakon upoznavanja kompletnog života, što je dodatni razlog za izbjegavanje mitova. I već spomenuti Fritz Haber može biti primjer. Njegova otkrića nisu samo pomogla nahraniti svijet, već i potaknula razvoj eksploziva i otrovnih plinova korištenih u Prvom svjetskom ratu, gdje je sam nadgledao njihovu uporabu u borbama. Zato se ovog dobitnika Nobelove nagrade za kemiju smatra i "ocem kemijskog ratovanja". I tu se dakle pokazuje da sve ovisi o kontekstu kroz koji promatramo.

Za daljnje proučavanje...

Kad se govori o povijesti tehnologije, jedno je ime nezaobilazno, s obzirom da je čovjek dobrim dijelom sam udario temelje tog znanstvenog područja, unatoč nesklonosti brojnih kolega. Radi se o povjesničaru i profesoru povijesti Melvinu Kranzbergu, uredniku časopisa "Technology and Culture" i autoru niza knjiga, najpoznatijem po tzv. Kranzbergovim zakonima tehnologije (koji su na nekoliko mjesta umetnuti i u ovaj tekst). Neumorno se bavio istraživanjem i poučavanjem sve do smrti 6. prosinca 1995., a iako se u radu dosta bavio upravo razdobljem Hladnog rata te iz njega povlačio primjere, njegovim zakonima lako možemo objasniti noviju eru interneta, društvenih mreža i pametnih telefona.

Cijelu ovu priču na svoj je način još 1904. ispisao Henry Adams, dijagnosticirajući postojanje "zakona ubrzanja", ključnog za razumijevanje neukrotivih promjena tehnoloških i društvenih procesa 20. stoljeća. Po njemu, suvremeno društvo moguće je razumjeti samo ako je to ubrzanje središnji dio povijesne analize. Iako je kao pripadnik političke aristokracije uživao vrhunsko obrazovanje, oštro je kritizirao obrazovnu teoriju i praksu tog vremena, jer ga nisu pripremile za promjene koje su uslijedile na prijelazu u novo industrijsko doba.

Zvuči poznato?