...krajevi projekata su tužni,

izvješća se pišu slovima suznim...

Uvodni “stihovi” nisu rezultat majstorstva Arsena Dedića (iako prilikom njihovog čitanja valja zamisliti njegov glas…) nego su prije svega rezultat našeg udisanja para 3D isprintanih materijala, ali to je neka druga tema… Naravno, šalimo se, ali s predumišljajem - pisanje završnih izvješća po provođenju projekta obično je vrlo dosadan i često se čini besmislenim poslom kojim se uvijek nešto i “dodaje”, ali ususret 31. 1. 2016., datumu do kojeg je financijeru trebalo predati završno izvješće, bilo je drugačije - sadržajnije, korisnije, čak i zabavno na trenutke. Kako i ne bi kada je projekt razvoja Inkubatora 3D printanja za djecu i mlade pokrenut  pogodio upravo u aktualno i nepresušno stvaralačko tehnološko područje.

Izvješće EIFL-u predano je i pročitano, zadovoljstvo je obostrano, a sada na miru možemo  pogledati što je u tom razdoblju napravljeno i što nas čeka u sadašnjosti i budućnosti.

Početak   

Vrijedi reći da smo u avanturu 3D printanja za djecu i mlade krenuli od gotovo apsolutne nule. Ono što smo znali dobivali smo na temelju različitih članaka koji su sugerirali da je 3D printanje nešto potencijalno vrlo korisno upravo za stvaralačke ambicije, a i da pojedine knjižnice u Danskoj, Nizozemskoj i SAD-u pokušavaju implementirati takve usluge u svoj rad. I sami smo htjeli eksperimentirati s nečim tako novim (jedno interno dopisivanje svjedoči da smo već u prosincu 2012. komunicirali o 3D printanju u knjižnici), ali mogućnosti samostalnog upuštanja u eksperimentalnu avanturu nisu bile velike. Usprkos ograničenjima nastavili smo idejni razvoj projekta i čekali priliku koja je stigla u siječnju 2014. godine - pojavio se tada natječaj EIFL-a koji je s 20 000 dolara odlučio potaknuti nekoliko svjetskih knjižnica na razvoj inovativnih usluga za djecu i mlade. U travnju 2014. godine stigao je rezultat - dobili smo! Znamo da iz kuta poslovne zajednici ili EU projekata 20 000 dolara ne znači previše (ponekad se toliko potroši samo na administraciju...), ali mi smo ih odlučili iskoristiti na najbolji mogući način - nabavu 2 3D printera - model bq Witbox, prijenosnih računala potrebnih za 3D modeliranje, dovoljne kilaže PLA filamenta, razvoj web-stranice lab.gkr.hr i angažiranje vanjskog suradnika stručnog u području 3D modeliranja i edukacije. Bio je to dr. sc. Sven Maričić, čovjek o kojem sada čitamo u novinama npr. u vijestima o printanju uši koje se ugrađuju pacijentima oboljelima od teških bolesti. Pridružila nam se i agilna drenovska udruga "Bez granica" koja je priliku vidjela u razvoju autentičnih suvenira - valjalo je pritisnuti start!  

Odmah u svibnju 2014. godine prionulo se i poslu: planiranju i osmišljavanju odgovaraućeg modela radionica (pitanja su stizala jedno drugo -  koja nam je uopće točna ciljana dob jer “djeca i mladi” široka su kategorija, želimo li samo darovitu ili djecu koja još nisu imala priliku dobiti taj laskavi epitet, s kojim softverom ćemo i kako raditi, koja će biti pravila korištenja 3D printera…), izradi web-stranice koja će biti malo više od običnog info kutka o projektu i sažeti stvaralačku energiju koju želimo prenijeti zajednici, nabavi 3D printera za odgovarajuću cijenu jer nisu nešto što se kupuje u marketu…

Naposljetku, ponedjeljak je postao dan 3D stvaralačkog druženja i iz tjedna u tjedan počela se okupljati mlada ekipa. A kad kažemo “mlada”, to treba adekvatno shvatiti - naime, polaznici radionice 3D modeliranja i printanja tada su bili uglavnom učenici četvrtog i petog razreda osnovne škole! Kada smo počinjali projekt, javljali su se glasovi da “to ima smisla samo sa studentima tehničkih fakulteta”.  

Vrijedi istaknuti momente koji su bili i ostali posebno upečatljivi i zbog kojih je sve imalo smisla:  

3D printanje dijela proteze za nogu

Zahvaljujući Svenu Maričiću naši skromni 3D printeri dobili su priliku sudjelovati u nečemu doista velikom - printanju dijela proteze za nogu, bolje rečeno prototipa koji je svoje testiranje doživio u susretu s pravim pacijentom. Bio je to ogroman rizik -  na skromnim edukacijskim 3D printerima napraviti nešto što će poslužiti za ozbiljnu svrhu. Rezultat je nadišao očekivanja, a priču su prepoznali i mediji. Doduše, uvijek je tu bilo i malo previše senzacije po našem ukusu, ali to je neka druga tema…

Proteza u novinama

Printanje na ulici

Teško je pobrojati sva mjesta na koja smo došli s 3D printerima kao pozvani gosti. Neka su bila konvencionalna (učionice, stručni skupovi…), a druga pak pravi gerilski nastup koji je donosio puno brige  - hoće li sve dobro proći, stol biti čvrst, a struja dostupna. Dva “ulična” gostovanja posebno su upečatljiva - riječ je o onom na drenovskom sajmu Eko Cvetko, na kojem smo u društvu svježe rajčice i salate printali posudice za peršin te na natjecanju u “potapanju brodova”, koje se održalo u bivšem Torpedu. Svrha natjecanja bilo je i spašavanje bivše lansirne rampe jer novu nećemo moći tek tako isprintati.

Torpedo

Otvarač srca

Pogled na “Otvarač srca” neće vas ostaviti bez daha - to nije model koji će ikome nešto posebno značiti jer nije ni najbolji ni najsloženiji, već potpuno jednostavan i banalan. No do današnjeg dana ta pričica ostala je jednom od najslađih jer je značila početak vlastite originalnosti - bila je prva stvar koju je originalno osmislilo i napravilo jedno dijete na radionici. Ujedno je riječ i o strašno duhovitom značenjskom triku, a mi smo ipak ljudi kojima su riječi bliže od 3D modeliranja.  

Otvarac-srca_article_full

Dječji interesi

Znali smo da u svima leži stvaralački crv i već godinama otkrivali i odgajali mnoge darovite, ali nismo mislili da će tako brzo ispasti kako je 3D printanje i modeliranje samo jedan mali fragment onoga što djeca koja pohode Dječji odjel Stribor zapravo žele raditi na planu digitalnog stvaralaštva - jedni bi stvarali videoigre, druge zanima robotika, treći su već akademici u Minecraftu, četvrti žele biti dizajneri… Razgovarati o svemu tome i otkrivati slojeve interesa veliki je užitak.  

agar.io

Škole

Svako gostovanje školskih razreda na demonstracijama 3D printanja započinjemo istim upitom - jeste li ikada bili u nekoj tvornici. I uvijek je odgovor djece kategorički niječan. Stvaranje je nestalo iz ambijenta našeg življenja i ispalo je da upravo 3D printer predstavlja pravu malu tvornicu. Na demonstracijama je bilo na desetke razreda, najrazličitijih struka, a kada su nam budući upravni referenti pomalo obeshrabreno rekli da će raditi za šalterom, poručili smo im i da su oni stvaraoci ako to žele biti jer čak i američki dostavljači pošte rade na uslugama 3D printanja.

12094809_1648757088730301_118740046838020039_o

Bor 2015.

Prvi ukrasi za bor koji su izlazili iz našeg 3D printera pojavili su se u prosincu 2014. godine. Bio je to trenutak u kojem smo bili jako uzbuđeni, ali ipak to nisu bili naši modeli, već uglavnom radovi preuzeti sa sjajnog Thingiversea. Pred nama je tada tek bila avantura učenja 3D modeliranja i dolaska do vlastitih rezultata. U prosincu  2015. sve je bilo drugačije - sve na njemu bilo je originalno osmišljeno, modelirano i isprintano. A iza svakog modela stajala su djeca…  

Bor

Glagoljični okvir za slike

Primjene i mogućnosti 3D printera pokazale su se svakako značajnima, ali uređaj nam ne može pokloniti stvaralačku ideju i u tom smislu ne treba ga doživljavati ništa važnijim od čekića. Jedna od ideja kojoj je trebalo udahnuti život izrada je okvira za slike koji je nastao kao spoj glagoljične baštine, 3D printanja i kućanske potrebe. U toj priči spojili su se dizajner glagoljičnih slova, student entuzijastično zainteresiran za 3D modeliranje, povjesničar… Volimo priče koje spajaju.

glagoljica

 

Prema sutra…

U utorak, 22. 2. 2016. knjižnici je u posjet stiglo 17 slovenskih knjižničara, a svima je na umu bilo jedno temeljno pitanje - kako i zašto se baviti 3D printanjem u knjižnici. Nešto ranije, u prosincu 2015. godine mi smo pak bili gosti na sastanku hrvatskih American Cornera i Veleposlanstva SAD-a na kojem smo saznali da bar još dvije hrvatske knjižnice kreću raditi s 3D printanjem. Sa svima smo podijelili iskustvo, opažanja o svim prednostima i manama…

Sve ovo svjedoči da je otvoreno novo područje rada u knjižnicama i dodan još jedan začin u ostvarivanje uloge “trećeg prostora”.

Teško je i navesti sve mogućnosti koje se javljaju - 3D modeliranje i printanje s naprednijim uređajima i različitim materijalima, programiranje kao nova temeljna pismenost, Raspberry Pi kreativni projekti, razvoj videoigara, robotika, digitalno izdavaštvo i izrada online medija, produkt dizajn, programiranje za djevojčice kao posebno deficitarne u IT sektoru, IoT (Internet of Things), kreiranje specijaliziranih knjižnica posvećenih stvaralačkoj literaturi…

Nova knjižnica ide tako uz bok s centrima tehničke kulure, startup i developerskim firmama, naprednim školama, poduzetničkim inkubatorima, malim tvorničkim i obrtničkim pogonima  i postaje još jedna točka zajednica koja svojim autentičnim jezikom i pristupom pomaže razvoj zajednice u kojoj djeluje i kojoj služi. Međusobno ispreplitanje, nadopunjavanje, suradnja, uvažavanje, aktivno djelovanje na točkama preklapanja sa svim navedenim subjektima temelj je novog rasta.  

Paralelno, ne vjerujemo da u rad s novim tehnologijama kao što je 3D printanje treba nepromišljeno i nekritički skakati samo radi trenda već je potrebno dobro promisliti o sebi i interesima svoje zajednice… Možda je vaš smjer nešto potpuno drugo i to je sjajno.  

Također, “makers” paradigma u knjižnicama, kao i ovo konkretno iskustvo rada na razvoju inkubatora 3D printanja za djecu i mlade, uglavnom će nam probuditi ambicije i želje koje stvarnost neće moći uvijek pratiti - nitko nam preko noći neće pružiti prave radioničke prostore, laboratorije prepune novih uređaja, ukusno uređene, dostupne… Javni budžeti daleko su od toga da stvaralaštvo ovog tipa učine svojim sastavnim dijelom i stoga je pred nama puno dokazivanja.

Ipak, svim oprezima unatoč, ovo nije tulum na kraju kojeg svira “Obrati pažnju na posljednju stvar”. On je tek započeo, imat će svoje dosadnije i zabavnije dijelove - jedni će loše svirati gitaru i pretjerati s pivom, drugi ubaciti u punk ritam i pokrenuti poganje koje će razbiti namještaj, treći inzistirati na jazz improvizacijama… Ali na kraju, dok se onim trećim jutarnjim autobusom bude išlo kući, svi će biti zadovoljni.   

Stoga hvala svima koji su pomogli, podržali u dosadašnjem radu i razvoju te naravno posebno EIFL-u, bez čije podrške o ovome sada ne bismo ni pisali ni razmišljali. Hvala unaprijed onima koje će tek pomoći... 

A kada bi cijeli tekst saželi u jednu fotografiju to bi bila ova: 

Najbolja fotka projekta