...i pogodit ča će ti reć, pa opet, čagod misliš i ni baš jušto tako kako misliš da je. Vavek je stara štorija nova kad poveda Đurđa Grujičić, najprej furešta, pokle naturalizirana Kastafka, pak najzad jena od oneh ka i misli i reče da j' naša.

„Aš se san ovde proživela, va Kute, pul Jardas!“

Va ta kut, nejde na nevidnoj granice mej Kastafšćinun i Halubjen, ne znamo baš ni si mi ovudnji kade jušto to je, Đurđa j prišla 1978. leta kako teta va kastafski vrtić. Onisti mići ki je svojni bil tamo gore nad Lokvinun. Rodila se j' v Reke, mat i otac su njoj bili krenuli zajeno pokle Drugega rata spod velebitskega primorja, s Kladi, va boji i Svetu bliži svet.

„Nikad nisan tamo živela. Jedino me je materina ikavska beseda veževala za ta kraj. Moj rodni grad Reka, pak, ni preveć za me maril. Ni mi se preveć ni pijažalo gradsko živjenje. Nikad va njin nisan oćutila da j' nekemu bilo važno da san i ja njegova. Se prednosti su imeli neki drugi judi, od radnega staža do doma, kega san iskala. Tako su se dogodili Jardasi, zaten radno mesto va Kastve. Prišla san va posensega čakavsko okruženje. Ča to znači? To je živjenski stil, poštivanje i čuvanje seh svojeh užanci: od Bele nedeji do pusta. Se j' to bilo va mentalnen sklope od teh judi, ki su onda bili si domaći. Samo ki tr ki od nekuda druguda. Za razliku od danas: samo ki tr ki domaći, kako i deca va vrtiće.

Kad čovek nekamo pride ima pravo ponudit se svojo ča j' od nekuda prnesal. Ma nima pravo z ničeren mrazit ni ponizit svoj novi zavičaj, novu domovinu. Lahko mi j' bilo prit va to se novo. Se ča san videla, se mi se je pijažalo.

Đurđa Grujičić...

...je odgojiteljica va penzije i aktivna spisatelica. Dosad njoj je tiskano:

Čakavska zbirka „Jubav od furešta“, prozna knjiga na podvelebitskoj štokavskoj ikavice „Gospođi plemenitoj“, prozno-poetska knjiga „Oporučujem“, roman „Marioneta na godišnjem odmoru“ čakavska slikovnica „Moj Kastav“ čakavske pjesmi za decu „Njazlo“, čakavske i pjesmice na književnen „100 % ljubav“.

Članica je va Katedre čakavskeh pjesniki pul Ronjgi, objavjuje va zajedničkeh njijeh zbirkah. A davala je prilogi i za „Judi i užanci“ od Vlasti Sušanj Kapićeve i „Mlekarice“ od Jadranki Cetina i Duše Slosar Cernjar.

Mentalni sklop? Način mišjenja i ponašanje sakega pojedinega, od seh teh judi s kemi san najprej preko njihe dece imela kontakt. Aš čagod da su bili po dele i struke, saki od njih, baš saki, doma je imel svoju posebnu vezu svojun starinun, svojun domovinun. Kad z dela Kastavac pride doma, neč poji, malo počine, stavi na se trliž i gre va svoj grunat. Ugajat njemu i sebe.

A čakavski zajik, ta beseda, me je fascinirala. Kako bi se to reklo? Hitila oba tla. Obatajila?! Nju se ne more samo tako zgovorit. Mora se ju z rojenjen od domi reditat, al steć. Ja san ju stekla. I jenako bin se za nju potukla, jenako me boli kad čujen, na priliku, ovako:

„Čakavska manjina maltretira većinu! Prestanite već jednom!“ kako ča je doma, pul Srdoč čula gospa Nada Paladin, presednica Udrugi „Mavrica“ i do danaska još to ni preživela.

Ča san se prvo navadila? Opančići! A mislela san najprej da su to kakovi seljački opanki, a to su papučice! Z decun san se morala navadit se od početka, aš ni bilo druge. Imela san i su pomoć, Vazmicu Saršon. Teško bin bila prez nje. Znala je i da pišen, i prej san pisala, pak me j' najzad natirala da štampan i čakavske pjesmice.

Pada mi na pamet beseda osnažit (očistit). Zgubila se je. Današnji mlaji Kastafci reču: ćete prit k meni. Namesto: ćete prit h nan. I mislin da bi saki kastafski otrok na krste moral dobit „Kastafšćinu“ od Iveta Jardasa. Sedavnajst puti san ju sprečitala, od početka do kraja i nazad. Va toj knjige je zapisan kastafski tištament.

Od pred dve leta san i autorica projekta „Mantinjada Zagrebu“. Otela san da koraknemo va svet z našun bogatijun. Da se počne boje razumjevat i najzad da se zavoli i naš zajik odovde. Prez nejga se ne more više va hrvackoj kulture, više ne.

Nisan samo autorica, i delan okol tega, se ča rabi. Srećna san ča san projekt ponudila, i ča su ga prijeli, Ustanove „Ivan Matetić Ronjgov“ pul Ronjgi, aš tamo je sa čakavska kultura prioritet: našo najvećo bogastvo, naša starinska domaća muzika, zaten i domaći zajik.

Zahvalna san ravnatelju Darkotu Čargonje i stručnoj suradnice za izdavaštvo Doris Brusić, ki se delaju i store, ča se more i mora, za promociju sega tega našega. Prva Mantinjada j' bila storena od entuzijazma, veselja i dobreh žej. Vela mi j' to uspomena. Ova druga j' bila junački posal! Podelili smo ga bili na tri deli i saki j' svojo odbavjal i odbavil! Dogodilo se j' bilo da smo imeli istu neprospanu noć, koliko smo se va dele kumpanjali. A za naprvo se manifestaciju mora delat tako dobru, korisnu, važnu i pijažernu, tako da se prez nje više neće moć, ne samo va kulture Zagreba i cele Hrvacke, nego ni ovde kade smo doma.

Zahvalna san sen ki su pomogli, donirali, dali, financijski i medijski, ovde i va Zagrebe, osigurali se ča j' bilo potrebno da se ta posal ovo leto odbavi, Za naprvo će se morat uključit i više znanstveneh i kulturneh institucij. To se mora parićat, aš tako ćemo si znat, ne samo mi, koliko smo bogati z judi, starinsken kanton i navadami. A se su nan to naši stari osigurali, pak moramo sada i mi bit parićani za davat su jubav ku smo dosad, očuvanu, prijimali.“

Pismo matere z Učki na Belebić

Mat,

otari pot od brigi

ča ju upiraš

za mojen korakon, uvdeka

ja doma san

i nemoj misal trudnu

pojidat z žejun trdun

da vrnut ću se,

aš spameti se:

kade ti duša biva

teplo j'

i dažji na sreću ćute.

Videj!

I uvdeka zemju

od kamena prezid njazli

i slano od mora arija diši

a sunac se gori lovi

kada se potroši dan.

 

Ma!

Judi su juden spodobni

va kanat i smeh sprobučuju

suzi spravjene obrazu zada.

 

Pa se boj da

ne razumet ću njin besedu

ka neti se na korene od zdavni,

onu, ka j' se va čoveke:

srce

z kega se voli i bori

isto se nasliša

jenako govori

jenako zgovori.

(stari naši, baren tako Ive Jardas piše, Velebit su zvali Belebić)