Godina iza nas bila je izazovna. Mnogo toga se promijenilo preko noći i odjednom više nije bilo moguće hodati neopterećeno po ulici, zagrliti baku ili popiti jutarnju kavu u kvartovskom lokalu. Osim promjena koje su nagrizle našu svakodnevicu, „korona“ nam je pokazala i koliko smo ranjivi. Poluprazne police u marketima, nestašica dezinficijensa i toaletnog papira bacila je svjetlo na ovisnost o uvozu, šleperima, granicama i putovnicama.

Stvari su se preko noći promijenile i kad govorimo o hrani. Zatvorene tržnice i ribarnice podigle su neviđenu paniku i ljudi su shvatili koliko smo zapravo neodrživi što se hrane tiče. Panika je u tom smislu i više nego opravdana. Neodrživost po pitanju hrane je skoro pa i nevjerojatna budući da živimo na predivnom komadu kugle zemaljske gdje imamo klimu koja nam omogućuje cjelogodišnju proizvodnju hrane; a neiskorištene zemlje imamo na pretek, kao i vode. Dakle, uvjeti za proizvodnju hrane su idealni, a opet nekako uvozimo golemu količinu hrane dok nam istovremeno zemlja zarasta u šikaru. Zatvorene tržnice stvorile su osjećaj panike i straha, no istovremeno su se iz toga izrodile i neke dobre stvari. Primjerice, reflektor se usmjerio na lokalne proizvođače hrane, a isto tako, čim su epidemiološke mjere na proljeće popustile, velik broj ljudi je imao snažnu želju stvoriti svoj komadić vrta.

 

Društvene mreže poput Facebooka su pokazale i svoju praktičnu stranu - ljudi su mogli vrlo brzo doći u kontakt s lokalnim proizvođačima koju su nudili mogućnost dostave na kućni prag. 

Tržnica je bila nekoliko dana zatvorena što je nagnalo ljude da se okrenu lokalno proizvedenoj hrani, a društvene mreže poput Facebooka su pokazale i svoju praktičnu stranu - ljudi su mogli vrlo brzo doći u kontakt s lokalnim proizvođačima koju su nudili mogućnost dostave na kućni prag. Zamislite kako bi bilo da direktna kupovina lokalno uzgojene hrane nije samo SOS solucija u izvanrednim situacijama već najnormalniji način kupovine hrane. Sve predispozicije su tu – neiskorištena zemlja, klimatski uvjeti, kao i neiscrpna količina informacija o organskim načinima uzgoja hrane.

Ne znam zašto mi je toliko stalo do lokalne proizvodnje hrane. Naprosto, naš golemi neiskorišten potencijal u tom aspektu mi je tužan i to na nacionalnoj razini. Pravo mi je žao kad vidim sve te zarasle lehe i livade koje su nekad davale toliko hrane i omogućavale nešto što se danas zove „prehrambeni suverenitet“, a o kontinentalnoj Hrvatskoj i njenim potencijalima neću niti govoriti. Prava je šteta da ne proizvodimo hranu za vlastite potrebe, a mogli bismo. Inovacije i znanje u održivoj proizvodnji hrane danas su toliko daleko otišli, a Rijeka sa svojom okolicom mi se čini kao moguća urbana poljoprivredna oaza.

Nažalost, urbani vrtovi, komunalni vrtovi, kvartovski vrtovi još uvijek nisu naša realnost kao što je u mnogim evropskim gradovima, no interes za vlastitim vrtovima nedvojbeno je narastao ovo proljeće.

Nekad je ovaj kraj sa svojim predgrađem hranio sam sebe, ne vidim razloga zašto ne bi i danas. Lokalni uzgoj hrane omogućuje suverenost što znači da ne bismo toliko ovisili o hrani iz uvoza. Mogli bismo uzgojiti vlastitu hranu na kvalitetnim, zdravim i održivim principima koji u svijetu uzimaju sve više i više maha budući da se konvencionalna proizvodnja hrane sa svojim štetnim posljedicama pokazala kao neodrživa praksa koja se mora mijenjati. Teško je željeti promjene na globalnoj razini i promatrati koliko se te promjene sporo implementiraju, međutim ono što pojedinac/ka može napraviti je direktna promjena na svojoj mikro-razini: kupuj što lokalnije ili zasadi svoj vrt.

Spomenula sam da je i veliki interes za stvaranjem vlastitih vrtova. Nažalost, urbani vrtovi, komunalni vrtovi, kvartovski vrtovi još uvijek nisu naša realnost kao što je u mnogim evropskim gradovima, no interes za vlastitim vrtovima nedvojbeno je narastao ovo proljeće. Mala parcela iza kuće koja je bila travnjak ili naprosto neiskorišten komad zemlje uz malo truda i volje transformirala se u komad vrta koji je čitavu obitelj častio famoznim pomidorima, salatom, rigom, blitvom i tikvicama. Radost koju čovjek osjeti kad uzgoji vlastitu hranu je nemjerljiva. A jednako važan je i kontakt sa zemljom. S rukama u zemlji, često pomislim kako me taj čin doslovno „uzemlji“. Rad na zemlji konkretan je rad koji daje konkretne rezultate, a istovremeno ima velik terapeutski efekt. Nakon rada u vrtu čovjek se naprosto osjeća bolje i smirenije.

Vrt ima pozitivan efekt ne samo na velike već i na male ljude. Većini djece s kojima sam radila, vrt predstavlja prirodan ambijent u kojem se osjećaju dobro, slobodno, znatiželjni su i voljni raditi. Nekako se bez problema odmah podese na „vrtnu“ frekvenciju. Djeca su fantastični vrtlari.

„Korona“ je promijenila mnogo stvari, na mnogo razina. Kad se život ponovno vrati u stari ritam, vjerujem da će se mnogo stvari promijeniti nabolje, a jedna od tih stvari je i nova i kvalitetnija perspektiva u domeni hrane. Čini mi se da se više razmišlja o kvaliteti hrane, uzgoju i konceptima poput „lokalnog“ i „održivog“. Volja za stvaranjem temelja koji pružaju neovisnost i stabilnost je intenzivnija, a gdje ćeš važniju neovisnost nego u domeni uzgoja vlastite hrane.